Rođen: 6. novembar 1787, Tršić (Osmansko carstvo)
Umro: 7. februar 1864, Beč (Habzburška monarhija)
Škola/tradicija: Lingvistika
Glavna interesovanja: Reforma srpskog jezika; reforma ćirilice; sakupljanje narodnih umotvorina
Poznate ideje: Izjednačavanje narodnog i književnog jezika; novo utemeljenje standardnog jezika bez oslona na tradiciju; čišćenje jezika od crkvenoslavizama
Uticao na: Đura Daničić, Branko Radičević, Petar Petrović Njegoš
Na njega uticali: Sava Mrkalj, Gavril Stefanović Venclović, Jernej Kopitar, Braća Grim
Vuk Stefanović Karadžić (Tršić, 26. oktobar/6. novembar 1787 — Beč, 7. februar 1864) je bio srpski filolog, reformator srpskog jezika, sakupljač narodnih pesama i pisac prvog rečnika srpskog jezika. [1] Vuk je najznačajnija ličnost srpske književnosti prve polovine XIX veka. [2]
Učestvovao je u Prvom srpskom ustanku kao pisar i činovnik u Negotinskoj krajini, a nakon sloma ustanka preselio se u Beč, 1813. godine. Tu je upoznao Jerneja Kopitara, cenzora slovenskih knjiga, na čiji je podsticaj krenuo u prikupljanje srpskih narodnih pesama, reformu ćirilice i borbu za uvođenje narodnog jezika u srpsku književnost. Vukovim reformama u srpski jezik je uveden fonetski pravopis, a srpski jezik je potisnuo slavenosrpski jezik koji je u to vreme bio jezik obrazovanih ljudi. Tako se kao najvažnije godine Vukove reforme ističu 1818, 1836, 1839, 1847 i 1850.
Biografija
Vukova kuća u Tršiću danas
Vuk Stefanović Karadžić je rođen 1787. godine u Tršiću blizu Loznice, u porodici u kojoj su deca umirala, pa je po narodnom običaju, dobio ime Vuk kako mu veštice i duhovi ne bi naudili. Njegova porodica se doselila iz Crne Gore iz Drobnjaka. Majka Jegda, devojački Zrnić, rodom je iz Ozrinića kod Nikšića.
Pisanje i čitanje je naučio od rođaka Jevte Savića, koji je bio jedini pismen čovek u kraju. Obrazovanje je nastavio u školi u Loznici, ali je nije završio zbog bolesti. Školovanje je kasnije nastavio u manastiru Tronoši. Kako ga u manastiru nisu učili, nego terali da čuva stoku, otac ga je vratio kući.
Na početku Prvog srpskog ustanka, Vuk je bio pisar kod cerskog hajdučkog harambaše Đorđa Ćurčije. Iste godine je otišao u Sremske Karlovce da se upiše u gimnaziju, ali je sa 19 godina bio prestar. Jedno vreme je proveo u tamošnjoj bogosloviji, gde je kao profesor radio Lukijan Mušicki.
Ne uspevši da se upiše u karlovačku gimnaziju, on odlazi u Petrinje, gde je proveo nekoliko meseci učeći nemački jezik. Kasnije stiže u Beograd da upozna Dositeja Obradovića, učenog čoveka i prosvetitelja. Vuk ga je zamolio za pomoć kako bi nastavio sa obrazovanjem, ali ga je Dositej odbio. Vuk je razočaran otišao u Jadar i počeo da radi kao pisar kod Jakova Nenadovića. Zajedno sa rođakom Jevtom Savićem, koji je postao član Praviteljstvujuščeg sovjeta, Vuk je prešao u Beograd i u Sovjetu je obavljao pisarske poslove.
Kad je Dositej otvorio Veliku školu u Beogradu, Vuk je postao njen đak. Ubrzo je oboleo i otišao je na lečenje u Novi Sad i Peštu, ali nije uspeo da izleči bolesnu nogu, koja je ostala zgrčena. Hrom, Vuk se 1810. vratio u Srbiju. Pošto je kraće vreme u Beogradu radio kao učitelj u osnovnoj školi, Vuk je sa Jevtom Savićem prešao u Negotinsku krajinu i tamo obavljao činovničke poslove.
Nakon propasti ustanka 1813. Vuk je sa porodicom prešao u Zemun, a odatle odlazi u Beč. Tu se upoznao sa Bečlijkom Anom Marijom Kraus, sa kojim se oženio. Vuk i Ana imali su mnogo dece od kojih su svi osim kćerke Mine i sina Dimitrija, umrli u detinjstvu i ranoj mladosti (Milutin, Milica, Božidar, Vasilija, dvoje nekrštenih, Sava, Ruža, Amalija, Aleksandrina). U Beču je takođe upoznao cenzora Jerneja Kopitara, a povod je bio jedan Vukov spis o propasti ustanka. Uz Kopitarevu pomoć i savete, Vuk je počeo sa sakupljanjem narodnih pesama i radu na gramatici narodnog govora. Godine 1814. je u Beču objavio zbirku narodnih pesama koju je nazvao „Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica“. Iste godine je Vuk je objavio „Pismenicu serbskoga jezika po govoru prostoga naroda napisanu“, prvu gramatiku srpskog jezika na narodnom govoru.
Nekadašnja zgrada Velike škole u Beogradu, danas Vukov i Dositejev muzej.
Iduće godine je izdao drugu zbirku narodnih pesma pod imenom „Narodna serbska pesnarica“.
Zbog problema sa knezom Milošem Obrenovićem bilo mu je zabranjeno da štampa knjige u Srbiji, a jedno vreme i u austrijskoj državi. Svojim dugim i plodnim radom stiče brojne prijatelje, pa i pomoć u Rusiji, gde je dobio stalnu penziju 1826. godine. U porodici mu je ostala živa samo kćerka Mina Karadžić.
Kao godina Vukove pobede uzima se 1847. jer su te godine objavljena na narodnom jeziku dela Đure Daničića „Rat za srpski jezik“, „Pesme“ Branka Radičevića, Njegošev „Gorski vijenac“(pisan starim pravopisom) i Vukov prevod Novog zavjeta, ali Vukov jezik je priznat za zvanični književni jezik tek 1868. četiri godine, nakon njegove smrti. [3]
Vuk je umro u Beču. Posmrtni ostaci preneseni su u Beograd 1897. godine i sa velikim počastima sahranjeni u porti Saborne crkve, pored Dositeja Obradovića. Počasni je građanin hrvatske prestonice, grada Zagreba.
Tema posta: Re: Znameniti SRBI u istoriji čovečanstva
Poslato: 10 Avg 2011, 09:30
Vukov rad
Vuk Karadžić, litografija Jozefa Krihubera
Reforma ćirilice i rad na gramatici i rečniku
Podstaknut Kopitarevim savetom da napiše i gramatiku narodnog jezika, Vuk se prihvatio ovog posla, za koji nije imao dovoljno stručne spreme. Ugledajući se na gramatiku slavenosrpskog jezika, koju je u 18. veku napisao Avram Mrazović, Vuk je uspeo da završi svoje delo. Njegova gramatika koju je nazvao „Pismenica serbskoga jezika“, izašla je u Beču 1814. Bez obzira na nesvršenost i nepotpunost, ovo delo je značajno kao prva gramatika govora prostoga naroda.
Svestan nesavršenosti svoje Pismenice, Vuk je prihvatio primedbe Kopitara i drugih naučnih radnika, pa je uz prvo izdanje „Srpskog rječnika“ iz 1818. objavio i drugo, prošireno izdanje svoje gramatike. U rečniku je bilo 26.270 reči koje su se koristile u govoru naroda u Srbiji, Sremu i Vojvodini. Ovo drugo izdanje gramatike je nekoliko godina kasnije (1824) na nemački jezik preveo Jakob Grim.
Osnovna vrednost Pismenice je bilo njeno radikalno uprošćavanje azbuke i pravopisa. Vuk je u njoj primenio Adelungov princip: „piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano“. Raniji pokušaji, poput onog Save Mrkalja, su bili nesistematski i neuspeli. Vuk je smatrao da svaki glas treba da ima samo jedno slovo, pa je iz dotadašnje azbuke izbacio sve nepotrebne znakove, koja su se pisala iako nisu imala svojih glasova. Stara slova je podržavala Srpska pravoslavna crkva, koju je u njima videla neku vrstu veze kulture i pismenosti sa religijom.
Vuk je stvorio nove znake tako što je pojedina slove stopio sa tankim poluglasom (l + ь -> lj, n + ь -> nj). Izgled slova đ je prihvatio od Lukijana Mušickog, dž je uzeo iz nekih starih rumunskih rukopisa, a ć iz starih srpskih rukopisa. Uzimanje slova j iz latinice su mu njegovi protivnici iz crkvenih krugova pripisivali kao najteži greh, uz optužbe da radi na pokatoličavanju srpskog naroda.
Iz staroslovenske azbuke Vuk je zadržao sledeća 24 slova:
А а Б б В в Г г Д д Е е Ж ж З з
И и К к Л л М м Н н О о П п Р р
С с Т т У у Ф ф Х х Ц ц Ч ч Ш ш
njima je dodao jedno iz latinične abecede:
Ј ј
i pet novih:
Љ љ Њ њ Ћ ћ Ђ ђ Џ џ
a izbacio je:
Ѥ ѥ (je) Ѣ, ѣ (jat) І ї (i) Ы ы(jeri, tvrdo i) Ѵ ѵ (i) Ѹ ѹ (u) Ѡ ѡ (o) Ѧ ѧ (en) Я я (ja)
Ю ю (ju) Ѿ ѿ (ot) Ѭ ѭ (jus) Ѳ ѳ (t) Ѕ ѕ (dz) Щ щ (šč) Ѯ ѯ (ks) Ѱ ѱ (ps) Ъ ъ (tvrdi poluglas) Ь ь(meki poluglas)
U početku Vuk nije upotrebljavao slova f i h. Slovo h je dodao u cetinjskom izdanju „Narodnih srpskih poslovica“ iz 1836.
Za drugo izdanje „Srpskog rječnika“ Vuk je prikupljao građu iz govora stanovništva Crne Gore, Dubrovnika, Dalmacije i Hrvatske. Ovo izdanje je objavljeno u Beču 1852. u njemu se našlo 47.427 reči. Ovo izdanje Rječnika na nemački je preveo Jakob Grim. Do kraja svog života Vuk je radio na daljem prikupljanju građe, ali ga je smrt sprečila da spremi i treće izdanje. To su tek 1898. učinila dvojica njegovih poštovalaca, Pera Đorđević i Ljubomir Stojanović.
Korice Srpskog rječnika iz 1818.
Borba za uvođenje narodnog jezika u književnost
Tokom rada na gramatici, rečniku i izdavanju narodnih pesama, Vuk je počeo da se bavi pitanjem književnog jezika, koji je u njegovo vreme predstavljao haotičnu mešavinu. Stara srpska književnost razvijala se na srpskoj redakciji staroslovenskog jezika sve do početka 19. veka. U 18. veku došlo je do snažnog uticaja ruskih crkvenih knjiga na književni život Srba. Elementi ruskog jezika su sve više prodirali u dotadašnji crkveno-književni jezik i tako je stvoren veštački rusko-slovenski jezik, koji je u Vukovo vreme bio zvanični jezik crkve, škola i književnosti.
Školovani ljudi učili su iz knjiga na starom jeziku, unoseći u njega elemente ruskog i srpskog narodnog jezika. Na taj način stvoren je slavenosrpski jezik, kojim se pisalo kako je ko znao. Takva nesređena situacija je bila osnova sa koje je Vuk krenuo u borbu protiv pisaca stare škole. Borba je počela Vukovom kritikom romana Usamljeni junoša 1815. i Ljubomir u Elisijumu 1817. Milovana Vidakovića. Kritika je bila usmerena na loše piščevo poznavanje jezika, koji je predstavljao nesređenu mešavinu imenskih i glagolskih oblika starog, slovenskog i narodnog jezika. Kako je Vidaković u to vreme bio najpopularniji srpski pisac, pa je ovakav Vukov napad izazvao buru u književnoj javnosti. Pored Vidakovića, u polemici su učestvovali i Joakim Vujić, Lukijan Mušicki, Pavle Berić i Gliša Geršić. Crkva i njeni najviši predstavnici su prednjačili među Vukovim protivnicima. Karlovački mitropolit Stefan Stratimirović, je već posle prvih Vukovih knjiga, dejstvovao preko budimskih vlasti da se onemogući štampanje knjiga. Stratimirović se posebno nije mirio sa Vukovom azbukom, zbog izbacivanja starih ćiriličnih slova i uvođenja slova J, smatrajući to napuštanje pravoslavlja i pokatoličavanjem.
Pored srpske crkve, najveći Vukov protivnik je bio Jovan Hadžić, osnivač i predsednik Matice srpske i jedan od najobrazovanijih Srba tog vremena. Hadžić, koji je u početku bio Vukov saradnik, ali su se kasnije razišli po pitanjima jezika, je 1837. počeo polemiku sa Vukom Karadžićem. U spisu „Sitnice jezikoslovne“, Hadžić je dao upustva za rad budućim gramatičarima. Vuk je potom napisao svoj „Odgovor na sitnice jezikoslovne“, u kom je zamerio Hadžiću na slabom poznavanju narodnog jezika i neprincipijalnosti u pisanju. Vukov odgovor je bio oštar, pa je Hadžić nastavio polemiku napisavši nekoliko članaka i brošura („Utuk I“, „Utuk II“, „Utuk III“...).
Polemika između Karadžića i Hadžića je trajala skoro deceniju, a Karadžić je odneo pobedu tek 1847.
1847.
Godina 1847. je godina Vukove pobede, i godina u kojoj je konačno dokazao da je srpski narodni jezik jedini pravi jezik Srba, tj. da je staroslovenski jezik mešavina ruskoslovenskog i srpskog narodnog jezika bez čvršćih pravila. Te godine izdate su četiri knjige Vuka i njegovih saradnika:
prevod „Novog zavjeta“ sa crkvenoslovenskog na srpski jezik, autor:Vuk
rasprava o jeziku „Rat za srpski jezik i pravopis“, Đura Daničić,
„ Pesme“, Branka Radičevića
„ Gorski vijenac“ [a] Petra Petrovića Njegoša.
Izdavanjem „Gorskog vijenca“, dokazano je da se i najveća filozofska dela mogu pisati čistim srpskim narodnim jezikom.
Od 1814. do 1847. godine Vukova pobjeda nije bila izvesna. Iako je njegov rad naišao na odobravanje evropskih filologa i lignvista, on je među samim Srbima imao žestoke protivike, koji su mu prigovarali da njima ne treba prosti, govedarski jezik. Slamajući protivnike u polemikama i štampajući srpske narodne umotvorine, kojima se oduševljavala cijela Evropa, pa čak i najveći evropski pjesnik toga vremena Njemac Gete, Vuk je svojim protivnicima sve više dokazivao da nisu u pravu. Istovremeno je dobijao sve više pristalica među mlađim srpskim književnim i kulturnim radnicima. Do Vukove pobjede 1847. dolazi upravo zahvaljujući mladom pokoljenju intelektualaca. Te godine su objavljena gore navedena djela kojima je dokazano da se na prostom narodnom jeziku može pisati kako poezija, filozofija tako i sama Biblija, čiji prevod ne zaostaje ni za jednim prevodom na drugi jezik. Djelo Đure Daničića je dokrajčilo višegodišnju Vukovu polemiku sa njegovim glavnim protivnikom Jovanom i potpuno opravdalo Vukovu reformu srpske azbuke i pravopisa. Iako je Vukova reforma ove godine postala stvarnost, trebaće dvadeset i jedna godina da se u Srbiji zvanično prihvati Vukov pravopis.
Sakupljanje narodnih umotvorina
Na beleženju narodnih umotvorina Vuk je počeo da radi odmah po poznanstvu sa Kopitarom. Kopitar je gajio veliku ljubav prema slovenskim narodima, interesujući se naročito za narodne pesme, a nemački kulturni radnici, koji su u svojoj zemlji sakupljali starine i izučavali narodnu prošlost, bili su mu bliski prijatelji. U Beču je Vuk 1814. štampao zbirku narodnih pesama nazvanu „Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica“, u kojoj se našlo oko 100 lirskih i 6 epskih pesama. Ovo je bio prvi put da se jezik prostog naroda pojavio u štampi.
Iduće godine je izdao drugu zbirku narodnih pesma pod imenom „Narodna serbska pesnarica“, sa oko stotinu lirskih i 17 epskih pesama, koje je zabeležio po Sremu, kod Mušickog u Šišatovcu, Zemunu, Pančevu, Sremskoj Mitrovici i Novom Sadu. U ovoj zbirci su se našle pesme koje su ispevali Tešan Podrugović i Filip Višnjić. Kopitar je u stranim listovima pisao o srpskoj narodnoj poeziji, pa čak i prevodio na nemački jezik. Među zainteresovanim za srpski jezik našli su se Johan Volfgang Gete i braća Grim. Nova izdanja narodnih pesmama izašla su 1823. i 1824. u Lajpcigu i 1833. u Beču. Nova izdanja počela su izlaziti u šest knjiga od 1841. Zbog velikih štamparskih troškova peta i šesta knjiga su pojavile tek 1862. i 1864.
Posle velikog uspeha sa narodnim pesmama, Vuk je počeo da radi na sakupljanju svih vrsta narodnih umotvorina. Prva zbirka pripovetki „Narodne srpske pripovijetke“ su se štampale 1821. u Beču. U ovom izdanju se našlo 12 pripovedaka i 166 zagonetki. Godine 1853. u Beču je izašlo novo izdanje pripovedaka, koje je Vuk posvetio Jakobu Grimu. Vukova kćerka Mina je sledeće godine prevela pripovetke na nemački jezik.
Beleženje narodnih poslovica je išlo paralelno sa sakupljanjem pesama i pripovedaka. Zbog intervencije mitropolita Stratimirovića, bečke vlasti nisu dozvolile izdavanje zbirke bez dozvole budimskih vlasti. Kako je Vuk u to vreme boravio u Crnoj Gori, na Cetinju je 1836. štampao „Narodne srpske poslovice“ koje je posvetio vladici Petru II Petroviću Njegošu. Posle ovog izdanja Vuk je za života objavio još jedno izdanje poslovica.
Sakupljanje narodnih običaja
Specifičan život srpskog naroda za vreme vladavine Turaka, izolovan do savremenosti, učinio je da se arhaična patrijarhalna verovanja i običaji u njemu dugo očuvali. Stoga je Vuk Karadžić predano radio na opisivanju narodnog folklora. „Srpski rječnik“ je pružio prve bogate opise običaja i verovanja naroda. Tumačeći pojedine reči, Vuk je unosio i opise.
Istoriografski rad
Pored rada na reformi srpskog jezika i prikupljanju narodnih umotvorina, Vuk Karadžić se bavio i istoriografskim radom. Kao učesnik Prvog srpskog ustanka, Vuk je spremio ogroman materijal o događajima sve do 1814, kao i o vladavini kneza Miloša Obrenovića. Godine 1828. je objavio rad „Miloš Obrenović knjaz Serbiji“. Od obilne građe o Prvom srpskom ustanku, Vuk je izdao samo jedan deo „Praviteljstvujušči sovjet serbski...“, u kom je opisao najvažnije bitke iz Prvog srpskog ustanka i neslogu između srpskih starešina.
Najistaknutije vođe Prvog srpskog ustanka Vuk je opisao u nekoliko istorijskih monografija. Tu su obuhvaćeni Hajduk Veljko Petrović, Miloje Petrović, Milenko Stojković, Petar Dobrnjac, Hadži Ruvim i drugi.
Konačno, Vuk je poznatom nemačkom istoričaru Leopoldu Rankeu dao materijal o Prvom srskom ustanku, prema kojoj je Ranke kasnije napisao svoje delo „Srpska revolucija“ (nem. Die serbische Revolution)
Tema posta: Re: Znameniti SRBI u istoriji čovečanstva
Poslato: 10 Avg 2011, 09:35
Vukov uticaj
Vukov spomenik u Beogradu
Filološki rad
U prvoj polovini 19. veka, uz pomoć tadašnjih vrhunskih filologa, kao što su braća Grim i austrijskih vlasti koje je predstavljao Jernej Kopitar, Vuk Stefanović Karadžić je reformisao srpsku ortografiju i pravopis, praveći veliki rez između dotadašnje slavenosrpske kulture i novog standarda.
Karadžićeva kapitalna dela, među kojima se ističu prvo izdanje „Srpskog rječnika“ (1818), drugo, znatno prošireno (1852), te prevod „Novoga zavjeta“ (1847), postavili su temelje za savremeni standardni srpski jezik, a znatno su uticala i na oblik savremenog standardnog hrvatskog jezika, ponajviše u fazi tzv. hrvatskih vukovaca ili mladogramatičara. Osnovna načela Karadžićeve reforme se mogu sažeti u tri tačke:
izjednačavanje narodnog i književnog jezika, tj. insistiranje na folklornim jezičkim oblicima, za koje se smatralo da su pouzdan vodič zabeležen u narodnim pesmama i poslovicama;
prekid sa svim starijim oblicima srpske književnosti i pismenosti i novo utemeljenje standardnog jezika bez oslona na tradiciju;
i, novoštokavski folklorni purizam, što se očitovalo u čišćenju jezika od crkvenoslavizama koji su identifikovani kao ruskocrkvena naplavina koja ne odgovara glasovnoj i gramatičkoj strukturi srpskog jezika.
Na tehničkom nivou, Karadžićeva reforma se manifestovala u novoj srpskoj ćirilici u kojoj su izbačeni nepotrebni poluglasnici (ъ, ь), apsorbirani grafemi za lj, nj, dž koje je predlagao Sava Mrkalj (Vuk je gotovo u potpunosti preuzeo grafiju "narodnog" pisanog idiolekta Gavrila Stefanovića Venclovića, monaha u manastiru Rači s kraja 17. i početka 18. veka), te uvedena grafema j iz (nemačke) latinice. Novi fonološki pravopis, primeren prozirnom idiomu kakav je srpski, zamenio je stariji tvorbeno-morfološki. Jezički supstrat je bila novoštokavska ijekavština (istočnohercegovačko-krajiško narečje), koju je Vuk Karadžić stilizirao delom i prema hrvatskim pisanim djelima (tjerati umesto ćerati, djevojka umesto đevojka, hoću umesto oću). Ali, zbog uticaja srpske građanske klase u Vojvodini i Srbiji, ta je reforma prihvaćena u nešto izmenjenom obliku: ijekavski refleks jata (ѣ) je zamenjen ekavskim (npr. dete umesto dijete). Srpski književni jezik ijekavskog refleksa jata ostao je u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, među Srbima i Hrvatskoj, kao i u narodnim govorima zapadne i jugozapadne Srbije.
Nefilološki rad
Vuk je pored svog najvećeg doprinosa na književnom planu, dao veoma značajan doprinos i srpskoj antropologiji u kombinaciji sa onovremenom etnografijom. Uz etnografske zapise ostavio je zapise i o fizičkim osobinama tela. U književni jezik je uneo bogatu narodnu terminologiju o delovima tela od temena do stopala. Treba napomenuti da se ovim terminima i danas koristimo, kako u nauci tako i u svakodnevnom govoru. Dao je, između ostalog, i svoje tumačenje veze između prirodne sredine i stanovništva, a tu su i delovi o ishrani, o načinu stanovanja, higijeni, bolestima, kao i o pogrebnim običajima. U celini posmatrano, ovaj značajni doprinos Vuka Karadžića nije toliko poznat niti izučavan.
(Karadžić, V.: Sabrana dela, knjiga XVIII, Prosveta, Beograd 1972.)
Nagrade
Vuk je bio cenjen u Evropi: biran je za člana Berlinske, Bečke, Petrogradske akademije nauka, primljen je za člana naučnih društava u Krakovu, Moskvu, Getingenu, Parizu..., odlikovan je od ruskog i austrougarskog cara, od pruskog kralja i Ruske akademije nauka.
Vukov spomenik u dvorištu Narodne biblioteke u Nišu
Nikola Tesla je rodjen 10.7.1856. u Smiljanu, Lika. Njegov otac Milutin, bio je pravoslavni svestenik. Majka Djuka, bila je poreklom iz svestenicke porodice, nepismena, pametna i plemenita zena. Nikola je osnovnu skolu zavrsio u Smiljanu, nizu realnu gimnaziju u Gospicu, a visu realnu gimnaziju u Karlovcu. Od ranog detinjstva je pokazao sklonost ka pronalazastvu. Dosta je citao, provodeci mnoge casove u ocevoj biblioteci. Zadivljen opisom Niagarinih vodopada pomisljao je da tu sagradi veliku turbinu koja ce stvarati elektricnu struju. Dvadesetak godina kasnije, ta zelja ce mu se i ostvariti. Nakon mature vratio se kuci i oboleo od kolere. Posle godinu dana oporavka 1876. odlazi u Graz da studira elektrotehniku. Radio je preterano, od 3 casa do 22 casa, i vec prve godine, polozio je sve ispite sa najvisom ocenom. Profesori su ga voleli i cenili. Nakon oceve smrti, trazio je stipendiju od Matice srpske, koju nije dobio. Napusta studije u Gracu i nastavlja studije politehnike u Pragu, koje nije nikad zavrsio. Zaposljava se u Telegrafskom zavodu u Budimpesti, i posle godinu dana 1883. godine prelazi u Edisonovu Elektricnu kompaniju u Pariz. Nakon godinu dana dobija ponudu da predje u sediste kompanije licno kod Edisona u njegovu laboratoriju da se bavi pronalazackim radom. U Njujork stize 1884. Vrlo brzo Tesla dolazi do epohalnih otkrica u oblasti fizike i elektrotehnike: otkriva obrtno magnetno polje, indukcioni motor, naizmenicnu struju, transformator visokofrekventne struje, bezicni prenos radio-talasa itd. Zbog neslaganja, razilazi se sa Edisonom i prelazi u Vestinghausovu kompaniju koja ce finansirati gradnju prve elektricne centrale na naizmenicnu struju na Nijagarinim vodopadima. Sa preko 700 patenata smatra se, uz Faradeja, najvecim pronalazacem u istoriji nauke. U njegovu cast jedinica za jacinu magnetne indukcije nosi njegovo ime - tesla (T). Umro je 7.januara 1943. godine u hotelskoj sobi u Njujorku. Sahrana je obavljena o trosku nasih iseljenika. Njegova zaostavstvina i urna sa pepelom nalaze se u Teslinom muzeju u Beogradu. Svet ce jos dugo cekati dok se ne pojavi genije ravan Nikoli Tesli u pogledu imaginacije i otkrica.
TAJNA U DOSIJEU "TESLA"
Nikola Tesla je jedan od najblistavijih umova covecanstva, uz sva svoja priznata dostignuca (elektrifikaciju, radio i mnoga druga), u nasledje je ostavio mnogo nepoznanica. Za celokupnu javnost najzanimljivije su tri tajne. Da li je njegov neostvareni koncept bezicnog prenosenja energije kroz Zemlju ipak moguc? Sta je, u stvari, radio kada je eksperimentisao sa svojim, razornim zracima smrti? I, na kraju, sta se zapravo dogodilo sa njegovim nepatentiranim radovima i zabeleskama posle njegove smrti?
Odgovori na ova pitanja nalaze se u knjizi "Tesla - dosije FBI", u izdanju Beoknjige. Autor ovog stiva Aleksandar Milinkovic, novinar istrazivac, priredio je dokumente kojima se dokazuje da je Federalni istrazni biro SAD pomno i u stopu pratio Nikolu Teslu do njegove smrti 1943. godine, ali i mnogo godina kasnije svaki papiric iz njegove zaostavstine morao je da zavrsi na stolu sefa FBI Edgara Dzona Huvera.
Ko je Huveru nalozio da Teslu drzi pod prismotrom, do danas je ostala tajna. On to nikada nije priznavao. Ali, posle Huverove smrti, kada je pod pritiskom Amandmana o slobodi informisanja obelodanjen i deo dosijea "Tesla", jasno je da u FBI nisu smeli da dozvole da Teslini genijalni pronalasci slucajno dospeju u ruke njihovih neprijatelja.
CENZURA AGENATA
Da sve bude jos zapetljanije, Tesla je za sobom ostavio tone papira, ali nikakvu oporuku o tome koga ovlascuje da ih preuzme i cuva. Njegov necak Sava Kosanovic na kraju je sakupio sve do cega je mogao da dodje i dopremio u Teslin muzej. Ali, kao sto sve nije zapecaceno posle Tesline smrti, tako ni mnogo toga sto je spakovano nije stiglo u Beograd. Kako slavni naucnik nije mnogo mario ako mu neko uzima papire, a dvaput su mu obijali hotelske sobe u kojima je ziveo. Postoji sumnja da u nekim tajnim depoima jos stoje njegove genijalne zamisli i cekaju da ih neko iskoristi. Pojavljivanje novih dokumenata, kao sto je 256 FBI izvestaja, samo podgreva nadu da ce i ono ostalo - uskoro biti obelodanjeno.
FBI istina o Tesli izgleda da ce jos biti tajna, jer veliki deo dokumenta koje su javnosti stavljene na uvid je prilicno "cenzurisan".
MOC KONTROLE UMA
Novi svetski poredak koji je velikim delom naucno i tehnoloski koncentrisan oko projekata kakav je, na primer, "Harfa", danas raspolaze najmocnijom tehnologijom za kontrolu uma. I ovaj deo famoznog vojnog americkog projekta, koji je koncentrisan na Aljasci, proistice iz Tesline "bezazlene" ideje o kojoj je govorio u poznijim godinama - da je moguce napraviti projektor misli. Istorija mehanizma kontrole uma pocela je od trenutka kada je CIA zapocela projekat "Pandora", pise Aleksandar Milinkovic u knjizi "Teslino tajno oruzje".
Po autoru ove knjige, osnovni cilj ovog projekta bilo je: istrazivanje uticaja precizno moduliranih mikrotalasnih zracenja na funkcije mozga, a sef tog projekta, je na pocetku bio dr Ros Edi.
Njegova istrazivanja na Institutu za ispitivanja mozga, pri Kalifornija univerzitetu, pokazivala su da je moguce kontrolisati ljudsko ponasanje i reakcije uz pomoc elektromagnetske (EM) radijacije. Za ove talase se vezuju svi eksperimenti kontrole mozga, jer modulirane emisije mikrotalasa najefikasnije prolaze kroz koru mozga, inace veoma otporne na EM zracenja niskog nivoa. To prakticno znaci da ce EM talasi sa podesenom frekvencijom odlicno posluziti za prenos signala i poruka do mozga, na slican nacin kao sto su radio-signali prilagodjeni da prenesu muziku ili govor do radio-prijemnika.
RIZIK EKSPERIMENATA
Delovanje ELF tehnologijom moze da se usmeri i na citave organizacije ili zemlje koje ne pokazuju "podobno" ponasanje. U preduzecima ili agencijama sistem se razmesta po svim prostorijama, tako da izaziva nepovoljnu radnu atmosferu, slicno zgradama lociranim na izvorima stetnih zracenja. Jedan od strucnjaka za parapsiholoske fenomene, sa sopstvenom agencijom u Becu, Minhenu, Zenevi - poznat samo pod pseudonimom Rasa - licno je pratio neke eksperimente americke vlade koji su se odnosili na manipulacije ljudskim ponasanjem. Njegova prica potvrdjuje frapantnu bezobzirnost u radu sa ljudskim "materijalom".
"Imao sam priliku da razgovaram sa ljudima koji saradjuju u projektima NATO za VND (vidjenje na daljinu). U jednom od njih ucestvuje i general major Albert Stablbajn. Rekli su mi da i oni koriste slicne modele, pa sam ih pitao da li su im poznate i negativne posledice VND. Moja saznanja su govorila da u slucajevima kada se postigne potpuno fizicko razdvajanje, kao u cuvenom "filadelfijskom eksperimentu", to moze da traje samo dva-tri minuta. Pitao sam ih da li znaju sta se dogadja kada se vratite sa takvog putovanja, jer time ostecujete elektromagnetsko polje oko sebe i za kratko vreme gubite pamcenje. Kada sam im rekao kakvu stetu takav proces moze da nanese centralnom nervnom sistemu (imate utisak kao da su uklju?i svi automobilski alarmi u gradu) i pitao, da li znaju kako takvo ostecenje moze da se popravi, rekli su mi da ne znaju, a ti ljudi rade za vrhunsku armiju sveta!"
Nedavno je objavljena knjiga Dzima Nabela, "Vidjenje na daljinu", u kojoj je detaljno opisano ko za koga radi i pod cijom kontrolom. Nabel tvrdi, da se sva istrazivanja u vezi sa izmenjenim stanjem svesti, pa i VND, obavljaju na Monro institutu u Virdziniji. To pomalo plasi i podseca na neke eksperimente CIA sa LSD, pre 40 godina. Medjutim, izgleda da se od toga odustalo i da se sada primenjuju drugacije metode.
"Tacno je", kaze Rasa, "da postoji nacin da se sposobnost VND izazove i nekim hemijskim sredstvom, ali najbolje pomocno sredstvo za razvoj ove sposobnosti je zvuk. Oni to rade tako sto oba uva stimulisu sa dva razlicita izvora muzike i podsticu bi-neuralnu aktivnost centra za zvuk, sto postepeno aktivira i one delove mozga koji se u svakodnevnim situacijama nikada ne koriste. Poznato mi je da je polovina ljudi koji su ucestvovali u ovim eksperimentima, a bili su potpuno neobuceni i nepripremljeni, dozivela ozbiljne mentalne poremecaje, jer u vojsci i slicnim tajnim laboratorijama ne znaju ni notornu cinjenicu da ovakve "igre" po pravilu vode ka promenama stanja svesti, nesto slicno psihodelicnim iskustvu, ali bez upotrebe hemijskih stimulansa. To se na jednostavan nacin moze proveriti i malim eksperimentom. Ako stavite prst na levu stranu cela pritisnite vrhom nokta i lagano pomerajte. Kada pronadjete pravu tacku to ce vas naterati da kinete".
VREMENSKI TUNEL
Prema Bielekovoj knjizi, o ovom dogadjaju, sledeci rezultate ostvarene u "Projektu duga", od 1963. su zapoceli radovi na stvaranju vremenskog tunela, koji bi omogucio usmereno kretanje napred i nazad kroz vreme. Njegova prica dalje lici na naucnu fantastiku.
Sa manjim prekidima, eksperiment sa vremenskim tunelom je nastavljen, sada pod imenom "Projekat Montouk", na Long Ajlendu, kod Njujorka, sve do 1983.
Bielek i Preston Nikols, naucnik koji je neposredno bio ukljucen u realizaciju "Montouka", tvrde da je vec tad bila potpuno osvojena mogucnost bezgranicnog putovanja u proslost, ali se u buducnost moglo putovati samo do 2011. godine. Posle ovog perioda putovanja su moguca, samo u stanju izmenjene svesti.
Zanimljivo je da smo u jednom drugom istrazivanju, takodje dosli do 2011. kao granicne godine. Jedno italijansko udruzenje koje se godinama bavi projektom izgradnje vremeplova, tvrdi da je zasada putovanje u buducnost moguce samo do - 2011. godine.
NEVIDLJIVI BROD
Ono sto, navodno, nije poslo za rukom Tesli i Ajnstajnu u "Filadelfijskom eksperimentu", uspelo je kompaniji "Vosper Tornikroft" iz Sautemptona, Engleska. Posle nekoliko godina, oni su priveli kraju dizajn broda na kome je primenjena ista stelt tehnologija kao na poznatom F117A, bombarderu - vec "vidjenom" u Budjanovcima.
BESPILOTNE LETELICE
U Teslinim dokumentima nalazi se i njegov opis bespilotnih letelica, koje su vojske velikih sila usavrsile mnogo godina kasnije. Jedini problem, zbog kog Tesla nije dalje odmakao u svojim zamislima, je taj sto za vecinu svojih pronalazaka nije imao odgovarajuce lake i jake materijale.
O bespilotnim letelicama Tesla pise:
- Na izvestan nesavrsen nacin mogucno je, pomocu danasnjih radio-elektricnih uredjaja, odbaciti avion, primorati ga da leti priblizno jednim odredjenim pravcem i da izvrsi izvesne radnje na daljini od vise stotina milja. Masinom ove vrste, moze se upravljati na vise na?a, i ja nimalo ne sumnjam da se ona moze pokazati korisna u ratu. Ja sam posvetio godine rada proucavanju te stvari i pronasao sam sredstva kojima se na lak na? mogu postici ova i jos veca cudesa.
O Teslinim istrazivanjima u Kolorado Springsu jos uvek ne postoji potpuna slika, iako je, dnevnikom svojih eksperimenata iz tih dana ostavio dokumentaciju kakvu bi naucnici pozeleli da imaju. Istina se verovatno nikada nece saznati. Svojim asistentima se nije poveravao, a sve drugo sto je ostalo nezabelezeno u dnevniku, ostalo je sacuvano u njegovom nepogresivom pamcenju.
Na mestu gde je Tesla 1899. obavio jedan od svojih najznacajnijih eksperimenata, u Kolorado Springsu oko 100 kilometara juzno od Denvera, danas je sediste nekoliko kompanija koje se bave optickim inzenjeringom i naravno, NORAD, americka komanda protivvazdusne odbrane, koja je smestena u utrobi planine Cejen.
Ono sto se dogadjalo u Teslinom laboratoriji u Kolorado Springsu i danas zanima naucnike sirom sveta. Ljudi koji su imali prilike da posmatraju sta se dogadja na vrhu drvene gradjevine od 60 metara sa visokom bakarnom antenom, pricali su kako su na sve strane skakale varnice, cak i do njihovih nogu i prolazile kroz njihove cipele! Jednom decaku se dogodilo da varnica iskoci iz hidranta na ulici u gradu i napravi luk od deset centimetara do zavrtnja koji je drzao u ruci. Ponekad je sva trava oko laboratorije bila okupana metalnoplavom svetloscu. Niko, medjutim, nije znao da je covek u laboratoriji tek samo podesavao aparate, da bi se pripremio za najspektakularniji i jedan od najvecih eksperimenata svih vremena - pise Aleksandar Milinkovic, u knjizi: "Teslino tajno oruzje".
- Kao sporedan efekat eksperimenta, postavljen je do sada neprevazidjen rekord: najveca munja koju je covek stvorio, duzine oko 40 metara.
MUNJE U TALASIMA
Teslina zelja bila je da proizvede elektricni impuls velike snage i da ga usmeri ka Zemlji, jer je tlo odlican provodnik. Ocekivao je da bi struja usmerena ka tlu mogla da putuje bez prekida, kao radio-talasi, i to brzinom svetlosti. Kada bi talas stigao do suprotnog dela planete, vratio bi se nazad, kao sto se vodeni talas odbija ka izvoru kada naidje na prepreku.
Slicno je ucinjeno 1950. godine, sedam godina posle Tesline smrti, kada su prvi radarski talasi upuceni ka Mesecu i zatim primljeni u povratku. Sedamdesetih godina na ovaj nacin je napravljena prva mapa Venere. Ova nebeska tela su milionima kilometara daleko od nas. Otuda je slanje elektromagnetskog talasa kroz Zemlju, svega oko 5.000 kilometara u precniku, prava igra.
Naravno, Tesla nije proveravao svaku svoju misao. Ipak, nije odoleo da 3. jula 1899, kao pravi moderni haker, "odvrne" transformator do kraja i vidi sta ce se dogoditi. O tome je pisao u svom dnevniku.
Taj dan nikad necu zaboraviti - pisao je Tesla kasnije.
Transformator je bio dobro uzemljen, antena postavljena i pouzdanim kablovima obezbedjena direktna veza sa elektranom. Tesla je izasao napolje da bi pratio promene, na cipelama je imao osam centimentara debete gumene izolatore, a zatim dao znak svom pomocniku Kolmanu Situ, da ukljuci transformator. Svi vraceni talasi su jedan za drugim dodirivali antenu, a zatim se odbijali od nje praveci munju. Prve munje su bile duge oko metar, a kasnije pet, pa i 15 metara. Kada su dostigli 25 metara pocela je i grmljavina. Posle 30 i 35 metara, grmljavina se cula i u obliznjem gradu koji je udaljen cak 40 kilometara. Kada je nastala tisina, Tesla je ljutito pozvao elektranu da pita zasto su ga prekinuli usred eksperimenata, ali je dobio odgovor da je upravo njegov eksperiment kriv sto u gradu ne gori nijedna sijalica.
Zbog toga su ga, cim je ova prica stigla do Pentagona i CIA, proglasili najvecim hakerom u istoriji.
Ova prica samo je delic istine o Tesli, mitovi su mnogo veci. Iz svih nagadjanja o Teslinim ostvarenim i neostvarenim projektima, nastala je i teorija o tome da je on mozda ubijen, jer nije bio kooperativan sa nastojanjima velikih sila da njegove pronalaske koriste u ratnoj masineriji. Kao najpreci povod za gotovo neverovatnu tvrdnju, navodi se njegovo odustajanje od projekta "Duga".
VECITA ENIGMA
Zanimljivo je, da ni agenti FBI, koji su Teslu i njegove prijatelje pratili u stopu, nisu sa preciznoscu mogli da tvrde kada je Nikola Tesla tacno umro. Agent FBI, u izvestaju direktoru, u dokumentu od 12. 1. 1943. kaze:
- Naknadno istrazivanje je pokazalo da je Tesla umro 8. januara a ne u cetvrtak, 7. januara, kao sto je navedeno u teleksu od 9. januara!?
Ovaj podatak naveo je "optimiste", da Tesla zauvek nikada nije ni otisao. Medju njima su i sledbenici cuvene "Unarijus" akademije iz San Dijega u Americi, koji tvrde da imaju stalnu komunikaciju sa Teslinim zvezdanim bicem koji se nalazi u kosmosu. Iako su mnogi skloni da pomisle, da je to cista glupost, cinjenica je da su "vanzemaljci" sa "Unarijusa" svojevremeno uspesno saradjivali sa mnogim vladama sveta, cak i sa nekim nasim drzavnim organima.
Tesla je svojim projektima i idejama posle Kolorado Springsa - o cemu svedoce tragovi Tesline misli danas u svetu - ostavio u nasledje i materijal kome jos naucnici nisu dorasli. Na njegovim zamislima zasnivani su i zasnivaju se bezbrojni pokusaji naucnika i laika da se ostvare znacajni naucni i pronalazacki prodori. Generalno, danas se ipak nedovoljno zna ko je i koliko uspeo da ostvari Tesline zamisli. Da polje interesovanja laika za Teslu raste direktno srazmerno stalnim prakticnim ostvarenjima ideja koje je Tesla jos davno postavio: od televizije i globalnih komunikacija do bezicnog prenosa i neiscrpnih izvora besplatne energije. Tome u prilog govori i sokantan podatak da o Tesli na Internetu postoji preko 70.000 sajtova, sto je vise nego sto zauzima nekoliko vodecih holivudskih zvezda zajedno!
Tema posta: Re: Znameniti SRBI u istoriji čovečanstva
Poslato: 10 Avg 2011, 10:06
Kraljica/Kralj
Pridružio se: 02 Maj 2011, 10:06 Postovi: 26536
Tako je govorio Tesla
Sećanje na roditelje
“Mada majci moram da zahvalim za sav izumiteljski dar koji posedujem, I vezbe koje mi je otac davao mora da su pomogle. Zadavao mi je , na primer, da pogadjam tudje misli, da otkrivam nedostatke nekog oblika ili izraza, da ponavljam dugacke recenice ili da racunam napamet.“
Slike i predmeti
''Patio sam od cudne boljke koju je izazivala pojava slika, cesto pracena velikim bleskovima svetlosti koji su mi zamucivali vidjenje stvarnih predmeta i ometali misao i delo. Bile su to slike predmeta i prizora koje sam zaista video, nikada onih koje sam zamisljao. Kad bi mi neko rekao neku rec, pojavila bi se ziva slika predmeta koju je ta rec oznacavala... To je u meni stvaralo veliku nelagodnost i izazivalo nespokojstvo... Ubrzo sam otkrio da je moja najbolja uteha bila da jednostavno idem dalje u svojim vizijama, pa sam tako poceo da putujem, naravno u svojoj masti..."
Čudne sklonosti
"U meni su se stekle mnoge cudne sklonosti, netrpeljivost i navike, od kojih neke mogu da pripisem spoljnim utiscima, a neke mi ostaju neobjasnjive... Snaznu odvratnost sam osecao prema zenskim mindjusama, dok su mi se drugi delovi nakita, kao sto je narukvica, dopadali manje ili vise, zavisno od svojih oblika. Kada bih ugledao biser, gotovo bih dobio napad, ali me je zato fascinirao sjaj kristala ili predmeta ostrih ivica i ravnih povrsina. Ne bih dotakao kosu neke druge osobe, osim, mozda ako bi neko u mene uperio revolver. Dobijao sam groznicu samo posmatrajuci breskvu, a ako bi se delic kamfora nasao bilo gde u kuci, osecao bih se veoma nelagodno." Podvizi i nevolje
"Iz neznanja i bezbriznosti zapadao sam u razne poteskoce, opasnosti i neprilike iz kojih sam se izvukao pomocu carolija. Davio sam se desetak puta; gotovo su me zivog skuvali, jedva sam izbegao da me ne spale. Bio sam ziv zakopan, izgubljen i smrznut, za dlaku sam izbegao besnim psima i divljim svinjama..."
Igre sa oruzjem
"Pravio sam razne naprave i majstorije, a medju njima su bili najbolji luk i strela. Isto tako ne mogu da precutim svoje igrarije s' prackom... Evo, spomenucu jedno od mojih junackih dela sa tim antickim ratnim oruzjem. Vezvao sam dok sam se setao sa ujakom pored reke. Pastrmke razigrane i s' vremena na vreme poneka bi iskocila iz vode, a njeno svetlucavo telo bi se ocrtavalo na isturenoj steni na drugoj obali reke. Nameravao sam da iz pracke hitnem kamen tako da pogodim ribu, pribijem je uz stenu i presecem nadvoje. Receno - ucinjeno, ujak me je pogledao preplaseno i uzviknuo gotovo van sebe "Vade retro Satanas" (Nazad, Sotono!)
I tek posle nekoliko dana je ponovo progovorio sa mnom."
Nijagara
"U skolskoj ucionici bilo je nekoliko mehanickih modela koji su me interesovali i usmerili moju paznju na vodene turbine. Mnoge od njih sam konstruisao i uzivao u njihovom radu. Moj ujak nije mario za ovu vrstu razonode i vise puta me prekorevao. Bio sam ocaran opisom Nijagarinih vodopada, koji sam pazljivo procitao, a u masti sam zamislio veliki tocak koji pokrecu ovi slapovi. Rekao sam ujaku da cu otici u Ameriku i tamo ostvariti svoj projekat. Trideset godina kasnije video sam kako se moje ideje ostvaruju na Nijagari i divio se nedokucivoj tajni uma."Kockarska strast
"U odredjenom uzrastu obuzela me je manija kockanja, sto je moje roditelje veoma brinulo. Kartanje je za mene predstavljalo zadovoljstvo nad zadovoljstvima. Moj otac nije mogao da pronadje opravdanje za tako besmisleno tracenje vremena i novca. Majka je razumela musku prirodu i znala je da covek moze da se spase samo vlastitom voljom. Secam se, jedno popodne, kad sam izgubio sav novac i strasno zudeo zaa igrom, ona je dosla k' meni sa sveznjem novcanica i rekla mi:"Idi i zabavljaj se. Sto pre izgubis sve sto imamo, to bolje. Znam da ce te to proci." Bila je u pravu. Toga trena sam pobedio svoju strast, i jedino sam zazalio sto nije bila stotinu puta jaca"
Gospodarenje sobom
"Do osme godine moj karakter je bio slab i kolebljiv. Nisam imao snage ni odvaznosti da donesem bilo kakvu cvrstu odluku. Jednom prilikom sam naisao na roman pod naslovom "Abafi", srpski prevod poznatog madjarskog pisca Jozike. Ovo delo je nekako probudilo moju slabu volju i poceo sam da vezbam samosavladavanje. Vremenom je ta duhovna vezba postala moja druga priroda"
Teslina bela golubica
Poznata je prica o Tesli i njegovoj beloj golubici koja se faktografski zasniva na cinjenici da je Tesla voleo i hranio mnoge golubove, a jednu, belu golubicu posebno. Njegovi biografi, kasnije psiholozi i psihijatri, koji su se njime bavili, tumacili su na razne nacine taj momnat iz njegove biografije. No, on sam je ostavio pisanog traga o svojoj vezanosti za belu golubicu i o cudnom, misticnom dogadjaju.
"Jedne noci dok sam lezao u krevetu, resavajuci probleme kao i obicno, doletela je kroz otvoren prozor i stala na moj sto. Kada ssam je pogledao, znao sam da zeli da kaze da - umire. A onda, kada sam primio njenu poruku, pojavila se svetlost iz njenih ociju - snazni mlazevi svetlosti. Kada je taj golub umro, nesto je otislo iz mog zivota. Znao sam da je moj posao okoncan."
~ „Ако будем имао среће да остварим барем неке од својих идеја, то ће бити доброчинство за цело човечанство. Ако се те моје наде испуне, најслађа мисао биће ми та да je то дело једног Србина.“ (Никола Тесла у време посете Београду 1892. године).
~ „Ja сам, као што видите и чујете, остао Србин и преко мора, где се испитивањима бавим. То исто треба да будете и ви и да својим знањем и радом подижете славу српства у свету.“ (Никола Тесла, 2. јуна 1892. године у говору студентима Велике школе у Београду)
Tema posta: Re: Znameniti SRBI u istoriji čovečanstva
Poslato: 10 Avg 2011, 10:16
Kraljica/Kralj
Pridružio se: 02 Maj 2011, 10:06 Postovi: 26536
Nikola Tesla
Nikola Tesla je jedan od onih pronalazača koji su udarili temelje današnjoj "električnoj kulturi" i ubrzali tehnološku revoluciju koja je tokom XX veka potpuno izmenila planetu. Naizmenična i visokofrekventna struja, radio, radar, robotika, rendgenski zraci su neka od polja na kojima je Tesla učinio pionirske korake i zahvaljujući kojima je postigao zasluženu slavu, krunisanu time da je 1960. godine na jedanaestoj Generalnoj konferenciji za tegove i mere usvojeno da međunarodna jedinica za magnetnu indukciju nosi njegovo ime.
Ali, zahvaljujući svom karakteru, egzibicionizmu, raznim fobijama, načinu života, neosetljivosti na novac i žene, a naročito zahvaljujući svojim neostvarenim pronalascima koje je s urođenim osećanjem za senzacionalizam spektakularno najavljivao a novinari njima punili stupce, Nikola Tesla je postao predmet raznoraznih mistifikacija, nagađanja i bizarnih reinterpretacija njegovog lika i dela, od onih naučnih, pseudonaučnih, preko umetničkih do okultnih i ezoteričnih.
Bio je čudo svog vremena. Ekscentrik koji je besprekorno elegantan u belom ili crnom smokingu pred zaprepašćenim posetiocima demonstrirao svoje pronalaske koji su tada delovali kao čista magija – propuštao je hiljade volti kroz svoje telo dok su mu iz prstiju vrcale varnice, palio sijalice dodirom, bez kontakta vrteo metalna jaja po stolu, malim oscilatorima izazivao zemljotrese, pravio munje duge 40 metara. Kada je prvi put daljinski pokrenuo maketu broda, zbunjeni posmatrači čuda neviđenog gacali su po vodi bezuspešno tražeći žice.
Njegove fotografije eksperimenata iz Kolorado Springsa 1899–1900. na kojima on sedi i čita dok oko njega sevaju veštačke munje od njega su činile čudesnu pojavu. Sa urođenim smislom za marketing zblanutim novinarima izjavljivao je da je u stanju da raspoluti planetu kao jabuku, da komunicira sa Marsom, da svoje modele mašina konstruiše najpre u glavi i to do poslednjeg šrafa. Nije imao nimalo trgovačkog dara, bio je u stanju da se odrekne miliona dolara, na njemu su se bogatili, krali mu patente, palili laboratoriju. On je živeo asketski, potpuno posvećen svom poslu. Imao je i svoje mušice – brojao je korake u hodu, nikada nije odsedao u sobama čiji broj nije bio deljiv sa tri, plašio se liftova, vožnje fijakerom i dodira tuđe kose, izračunavao zapreminu tanjira i hrane pre nego što bi počeo da jede. Većinu bizarnih detalja iz svog života sam je opisao u autobiografiji objavljenoj 1919. godine u časopisu "Electrical Experimenter" Hjuga Gernsbeka i oni su se prepisivali u svim njegovim kasnijim biografijama.
Da je rođen u Smiljanu jedne olujne noći, od oca, pravoslavnog sveštenika, i majke koja je bila toliko spretna da je mogla da zaveže tri čvora na trepavici, da je nekoliko puta u dečaštvu jedva ostao živ, da je patio od čudnih vizija, hipersenzitivnosti i da je do otkrića obrtnog magnetnog polja došao u stanju nervne razdražljivosti recitujući Geteovog Fausta u šetnji kroz budimpeštanski park. Spavao je dva sata dnevno, u poznim godinama bio strogi vegetarijanac, verovao je da je njegovo telo automat, nikada nije primao lekare i opsesivno je bio privržen golubovima. Posle rušenja Vardenklif tornja, zamišljenog kao svetska emisiona stanica, napustili su ga finansijeri i sve više se povlačio u sebe. Za rođendane je imao običaj da primi novinare i da im pripoveda o svojim čudesnim neostvarenim pronalascima i vizijama. Nije onda ni čudo da se oko ovakve jedne ličnosti ispletu najneverovatnije priče niti se treba čuditi umetnicima i amaterima kojima je on bio inspiracija.
Za nešto više od mesec dana u Muzeju "Nikole Tesle" biće otvorena izložba umetničkih predmata iz Tesline zaostavštine, kao i dela umetnika koji su se na svoj način bavili Teslom, od slikara i vajara do karikaturista. On sam je inače bio izrazito netalentovan za crtanje, ali je tokom celog života pokazivao sklonost ka literaturi. Njegovi njujorški prijatelji navode da je govorio osam jezika i da je u originalu znao napamet čitave delove Gorskog vijenca, Fausta, Evgenija Onjegina, Božanstvene komedije, Hamleta, Čajlda Herolda i drugih dela, a naročito je voleo srpsku epsku poeziju. U svojoj autobiografiji čak pominje da je u Ameriku došao sa par dolara i sveskom svojih stihova, koja nije sačuvana. Kasnije je prevodio na engleski pesme Jovana Jovanovića Zmaja i dopisivao se s Lazom Kostićem, koji ga je u pismima nagovarao da se oženi Lenkom Dunđeirsk. Mark Tven mu je bio prijatelj koji ga je često posećivao u njegovoj laboratoriji u Njujorku, kao i drugi njujorški umetnici u čijem društvu je uživao.
U literaturu je Tesla ušao već za života. Najpre kao lik u Gernsbekovim SF novelama (vidi okvir), ali i kao prototip za junake nekih priča Marka Tvena.
Dvadesetih i tridesetih scenografije laboratorija ludih naučnika u holivudskim spektaklima bile su replike Teslinih laboratorija iz Kolorado Springsa i Njujorka, a Teslin kalem bio je u kinematografiji obavezan deo aparature za oživljavanje Frankenšajnovih čudovišta.
Tesla je inače voleo film ....a jedan od omiljenih bio mu je upravo spektakl horor majstora Džejmsa Vejla Bride of Frankenstein iz 1935. godine – gledao ga je na desetine puta. Posle njegove smrti 1943. njegov mit je polako rastao. Čuveni Bela Lugoši igrao je 1944. vampira u filmu The Return of Vampire rediteljskog para Lu Landers – Kurt Nojman. Kako Kolumbija nije dala prava da se vampir nazove Drakula (iste godine je snimila film House of Frankenstein sa Borisom Karlofim i Džonom Karadinom kao Drakulom), grozni vampir u filmu je nazvan – Tesla. U jednoj epizodi popularnog stripa Supermen iz četrdesetih naslovni junak se suprotstavlja ludom naučniku koji svojim zracima smrti hoće da uništi planetu i koji se, pogađate već, zove – Tesla. U popularnom američkom naučnofantastičnom stripu Transmetropolitan (1997–2002), britanskog scenariste Vorena Elisa u kojem se opisuju avanture ekstravagantnog novinara u multikulturalnom haotičnom gradu budućnosti, pominje se i Oficijelna srpska crkva Tesle (Official Serbian Church of Tesla) čiji vernici veruju u postojanje "polifaznog unutrašnjeg električnog polja" poznatijeg kao "duša". Godine 1956. pojavila se knjiga Margaret Storm Return of the Dove, u kojoj je Tesla junak koji u Ameriku nije došao iz Like, već ravno sa planete Venere, i to jašući na velikoj beloj golubici, e da bi Zemljane naučio da koriste čistu energiju i kontrolišu svoje fizičke i mentalne moći. Ovaj mit će iskoristiti i Dejvid Bouvi u The Man Who Fell to Earth. Lori Anderson će mu na albumu United State Live 1 posvetiti pesme Dance of Electricity i Three Walking Songs (for Tape Bow Violin), a 1986. u Sakrementu će nastati hard rok grupa pod imenom Tesla, koja će između ostalih snimiti albume sa nazivima inspirisanim njihovim omiljenim frikom – Mechanical Resonance, The Great Radio Controversy, Psychotic Supper. Kao lik pojavljuje se u filmu reditelja Ildikoa Enjedija My Twentieth Century, kao i u nedavnom filmu Krega Boldvina Spectres of the Spectrum. Spilberg je još 1991. godine otkupio prava na ekranizaciju čuvene Tesline biografije Margaret Čejni Tesla, čovek van vremena, a za igrane filmove koji bi se bavili Teslom bili su svojevremeno zainteresovani i Dejvid Linč, Robert Zemekis, pa čak i Džek Nikolson. U televizijskoj seriji Tajna Nikole Tesle, urađenoj u jugoslovensko-američkoj produkciji osamdesetih, Teslu je igrao Petar Božović, a Orson Vels čuvenog finansijera Dž.P. Morgana.
Tesla je junak bezbrojnih SF storija, ali i "ozbiljnijih" žanrova književnosti. I danas se u Beogradu igra pozorišna predstava Tesla ili prilagođavanje anđela, urađena po tekstu Stevana Pešića. Crnjanski takođe ima dramu Tesla, dok je kanadski pisac Dejvid G. Frejzer 1995. godine dramatizovao čuveni "rat struja" i sukob između Edisona i Tesle u svojoj drami Teslino električno društvo. U pomenutom ratu za prevlast jednosmerne ili naizmenične struje, Edison je, da bi dokazao štetnost naizemnične struje konstruisao električnu stolicu, koja je u SAD i danas u upotrebi.
Tesla je i junak romana Wildwood iz 1987. američkog kultnog pisca fantastike Džona Farisa, a Luis Perdju je 1985. godine napisao krimi triler pod nazivom Teslina ostavština. U ovom romanu Perdju opisuje Tesline poslednje dane, zatim njegovu smrt (otrovan od strane FBI-ja) i sudbinu njegovih tajnih rukopisa i proračuna koji sadrže tajnu moćnog "Teslinog tajnog oružja", a oko kojih se otimaju razne obaveštajne službe. Priča o famoznom tajnom oružju jedna je od omiljenih misterija koja svako malo puni novine željne senzacija.
Po jednoj od mnogobrojnih verzija ove misterije, neposredno po Teslinoj smrti 1943. godine, iz njegove sobe u hotelu Njujorker u Njujorku, FBI je uzeo sve ključne Tesline papire koje sadrže njegove tajne eksperimente i pronalaske – "zrake smrti" (elektrostatički plazmeni snop, čija je replika nedavno napravljena u čuvenoj vojnoj bazi "Rej Peterson" – oružje danas glomazno i neupotrebljivo, ali koje je Tesla nudio svima, od američke i engleske vlade do kralja Aleksandra, i sam izjavljivao da mu je Lenjin za njih nudio tovare zlata), rešenje bežičnog prenosa energije, energetskog štita ili aparata za izazivanje meteorolških poremećaja. Delovi fajlova FBI-ja nastali praćenjem Tesle (kao što su praćeni i ostali američki naučnici) odavno su dostupni na internetu. Inače, fama o Teslinom tajnom oružju dobijala je neverovatne razmere – da su navodno 1993. godine pripadnici zloglasne sekte Aum Šinrijko tražili po Beogradu i Njujorku podatke o Teslinim tajnama, da tajne Tesline spise zapravo čuva famozna Grupa 69 zadužena za paranormalno u Vojsci Jugoslavije, pa čak da se Teslino tajno oružje nalazi u rukama bosanskih Srba, koji su ga svojevremeno čak i isprobali u bosanskom ratu. Sigurno je moguće naći one koji će se zakleti da su ga u Bosni jednom uperili na jednu jedinicu mudžahedina koja je naprosto – iščezla, kao i one koji će vam potvrditi da je čuveni "nevidljivi" bombarder F-117 oboren u Buđanovce baš nekim Teslinim oružjem. Za vreme najbližih ratova moglo se čuti da je Žirinovski doneo u Srbiju nacrt Teslinog oružja neverovatnih sposobnosti pod nazivom "elipton", koji je trebalo da konstruiše izvesni kruševački proizvođač noša koje sviraju. Ispostavilo se da je "elipton" u stvari naziv jedne vrste ruske votke.
Tesla je održavao kontakte sa raznim ljudima koji su se bavili tada modernim okultnim, ezoteričnim i spiritističkim fenomenima, od lorda Kelvina do Vilijema Kruksa. Mihajlo Mihajlov je nedavno posvedočio da se u memorijalnoj biblioteci Edgara Kejsija Virdžinija Bič, poznatog posvećenika u paranormalne svetove, nalazi nekoliko debelih svezaka Teslinih ličnih zapisa na parapsihološke teme. Sam Tesla je prema svakoj vrsti spiritualnog iskustva bio prilično skeptičan, što nije smetalo njegovim tumačima da ga proglase paranormalnim čudom, kao na primer da je u svojim eksperimentima u Kolorado Springsu odredio frekvenciju i vrstu modulacije mentalnog plana živih ljudi, ali i mrtvih s kojima može da komunicira. Svako malo se u časopisima tipa "Treće oko" ili "Zona sumraka" pojave tekstovi kako je Tesla ili još živ, ili se sa onog sveta javlja odabranima, ili sa druge planete šalje poruke Zemljanima, ili reinkarniran u liku nekog osobenjaka hoda Beogradom.
Teslin blizak prijatelj bio je novinar Džulijan Hotorn, sin slavnog Natanijela Hotorna, koji je jednom napisao da je Teslin mozak toliko razvijen da svakako ne može pripadati običnom čoveku, već biću sa Venere, koji je na Zemlju došao da pouči ljude tajnama prirode. Mnogo kasnije neki su u ovo poverovali najbukvalnije. Sekta po imenu Unarius (UNiversal ARticulate Interdimensional Understanding of Science), sa sedištem u El Kajonu u Kaliforniji, veruje da je Nikola Tesla zapravo arhanđel Mihajlo koji je okončao svoje zemaljsko bivstvovanje, Unarijancima se sada javlja iz svoje kuće koja se nalazi na planeti Parhelion u središtu kosmičke federacije Unarius i saopštava svakakve zanimljive stvari koje su oni sabrali za sada u 13 tomova. Inače, Tesla im je jednom prilikom vizuelno preneo sliku svoje sadašnje kuće – to je sedmostepena piramida izgrađena od materijala nalik na staklo, osnove od 1,5 km. Na vrhu zgrade nalazi se veliki projektor nalik na teleskop koji može da odašilje informacije i slike na 33 frekventna područja, odnosno u isto toliko prostorno-vremenskih dimenzija. Unarijanci su inače deo kosmičkog bratstva privremeno zatočenog na Zemlji, sviraju renesansne instrumente, uče o reinkarnaciji arhanđela i čekaju svoju svemirsku braću koja je prošle godine trebalo da dođu da ih pokupe, ali je nešto iskrslo. Imaju kanal na kablovskoj televiziji odakle šire svoja učenja i povremeno organizuju parade kroz gradić, voze se automobilima na koje nakače makete letećih tanjira i natpise "Welcome Space Brothers!".
Za takve stvari najmanje je kriv – Nikola Tesla.
Tesla i SF
Hjugo Gernsbek, glavni urednik časopisa "Electrical Experimenter", koji je u nastavcima objavljivao Teslinu autobiografiju, bio je dugogodišnji Teslin prijatelj. Možda se deo razloga za velik broj fantastičnih elemenata u Mojim pronalascima može pripisati uredničkoj umešnosti samog Gernsbeka. Naime, Gernsbek je zaslužio svoje mesto u svetskim enciklopedijama kao rodonačelnik naučne fantastike kao žanra. Ime science fiction prvi put se pojavljuje 1926. godine, i to u časopisu pod nazivom "Amazing stories", koji je pokrenuo upravo Gernsbek. Naučnu fantastiku Gernsbek je definisao kao "očaravajuće povesti u kojima su pomešani naučni fakti i proročke vizije", dok je moto "Amazing stories" glasio: "Ono što je ekstravagantna fikcija danas biće hladne činjenice sutra". Gernsbek je i sam pisao fantastične novele. Ovaj rođeni Luksemburžanin, koji je po dolasku u Ameriku posle nekoliko trgovačkih poduhvata pokrenuo dva naučnopopularna magazina "Electrical Experimenter" i "Modern Electrics", godine 1911. objavio je novelu Ralph 124C 41+, u čijem prvom poglavlju nije teško prepoznati lik Nikole Tesle. U priči The Magnetic Storm, objavljenoj 1926. u "Amazing Stories", Tesla se pojavljuje likom i imenom. Inače, Gernsbek je posle Tesline smrti dao da se izradi njegova posmrtna maska, koja se danas nalazi u Muzeju "Nikole Tesle". Jednu kopiju, obloženu bakrom, držao je na zidu svoje kancelarije. Danas najprestižnija američka nagrada iz oblasti SF-a njemu u čast nosi ime "Hugo's Award".
Filadelfijski eksperiment
Jedna od onih legendarnih priča obavijenih velom misterije o kojoj se pišu knjige i snimaju naučnofantastični filmovi jeste tzv. Filadelfijski eksperiment. Naime, oktobra 1943. u Filadelfiji je navodno izveden tajni eksperiment s magnetnim generatorima, kojim se razarač "eldrige DE-173" usidren u filadelfijskoj vojnoj luci dematerijalizovao, zatim se na nekoliko sekundi pojavio u luci u Norfolku, 350 km daleko odatle, a onda se ponovo materijalizovao u Filadelfiji. Polovina mornara sa broda je nestala, neki su poludeli, neki su se sami od sebe zapalili, a neki su stekli osobinu da se po svojoj volji pojavljuju i iščezavaju. Po jednoj od verzija, eksperiment je urađen na osnovu Teslinih rukopisa koje je posle njegove smrti uzeo FBI. Po drugoj je sam Tesla rukovodio čitavim projektom pod nazivom "Projekat duga" (u koji je, po nekima, bio uključen i Albert Ajnštajn), sve do 1942. kada je namerno počeo da ga sabotira svestan njegovih posledica po čovečanstvo. Zbog toga je Tesla ubijen, a po njegovim proračunima eksperiment je napravljen, ali je nešto pošlo naopako. Kasnije je ovaj projekat nastavljen u smeru ovladavanja "vremenskim tunelima" pomoću kojih se može putovati kroz vreme. Rezultati su naravno bili povoljni, uz jednu teškoću. U prošlost se može putovati bez granica, dok je put u budućnost iz nekog razloga put ograničen samo do 2011. godine, kada će doći ili Vanzemaljci ili Božji sin ili smo ga ugasili.
Srbi i Hrvati
Jedna od najsmešnijih stvari vezanih za Nikolu Teslu je svojatanje od strane Srba i Hrvata. Dok za Amerikance nema nikakve sumnje da je u pitanju američki pronalazač, Tesla je u zavinosti od trenutnih srpsko-hrvatskih odnosa bio srpski, hrvatski ili jugoslovenski naučnik. U Hrvatskoj se često navodi njegova navodna izjava kako se "ponosi svojim srpskim poreklom i hrvatskom domovinom", iako je to formulacija koju je upotrebio Vlatko Maček u jednoj prigodnoj rođendanskoj čestitki, na koju je istim rečima Tesla kurtoazno odgovorio. Poštanske marke s njegovim likom u jednom trenutku imale su i Srbija i Hrvatska i Republika Srpska Krajina. Negova rodna kuća u Smiljanu bila je zapaljena u toku Drugog svetskog rata, a obnovljena 1956. godine, da bi 1976. od nje napravljen spomen-park. Godine 1991. sa nje su odneseni crep, vrata i prozori, a sa gospićkog trga odnesen je i uništen Teslin spomenik, a trg preimenovan. Danas Republika Hrvatska ima orden Red hrvatske Danice s likom Nikole Tesle.
Mesečeva palata
Nikola Tesla se pojavljuje u romanu Mesečeva palata, jednog od najvažnijih savremenih američkih pisaca Pola Ostera. Jedan od junaka romana bio je od detinjstva fasciniran likom i napisima slavnog pronalazača koji je potresao Ameriku. Prvi susret s njim 1900. promeniće tok njegovog života. Drugi će se desiti mnogo kasnije. Oster opisuje ludog i moćnog Teslu u punoj snazi, ali prikazuje i ostarelog, zaboravljenog i propalog pronalazača:
"Jednoga dana, u leto trideset devete... zastali smo da se odmorimo u Brajant parku. Tada sam ponovo video Teslu... Na samo pet metara od nas nalazio se starac koji je hranio golubove. Stajao je, a oni su leteli oko njega, spuštali mu se na glavu i ruke, desetine golubova koji su gukali, srali mu po odeći, jeli s njegovih dlanova dok im je starac pričao nazivajući ih srce, dušo, anđele... Osamdesetogodišnjak. Prozračno beo, mršav, ružno ga je bilo gledati, baš kao mene sada. Umalo da se nasmejem kad sam ga video. Negdanji genije iz svemira, junak moje mladosti. Sada, samo skrhan starac, beskućnik. Vi ste Nikola Tesla, obratio sam mu se, sasvim jednostavno, bez ikakvih formalnosti. Osmehnuo mi se uz blag naklon. Sada sam zauzet, rekao je, možda bismo mogli da porazgovaramo neki drugi put. Okrenuo sam se prema Pavelu i rekao: Daj gospodinu Tesli malo novca, Pavel, verovatno bi mogao da kupi još semenki za ptice. Pavel je ustao, otišao do Tesle i pružio mu novčanicu od deset dolara. Bio je to neponovljiv trenutak, Fog, trenutak koji se ni sa čim ne može meriti. Ha! Nikada neću zaboraviti zbunjenost u očima tog bednika. Gospodin Sutrašnjica, prorok novog sveta! Pavel mu je pružio novčanicu od deset dolara i videlo se kako se bori da ga ne pogleda, da odvoji pogled od novca – ali nije mogao. Stajao je tako, zureći u novac poput kakvog ludog prosjaka. A onda je uzeo novac, zgrabio ga iz Pavelove ruke i strpao u džep. Vrlo ljubazno od vas, rekao je vrlo ljubazno. Dušicama je potrebna svaka mrvica. Zatim nam je okrenuo leđa i počeo nešto da mrmlja pticama. Pavel me je onda odgurao, i tu je bio kraj. Više ga nikada nisam video."
Teslina pesma
Iako je poznato da je Tesla pisao poeziju, sačuvana je samo jedna njegova pesma. Naime, tridesetih godina Tesla se sprijateljio sa danas zaboravljenim nemačko-američkim pesnikom Georgom Silvesterom Virekom. Dopisivali su se i razmenjivali pesme. Tesla je mladog Vireka izuzetno cenio i 31. decembra 1934. posvetio mu jednu od svojih pesama pod nazivom Delovi božanskog ogovaranja – što je i jedina sačuvana Teslina pesma. Kasnije je Virek uhapšen i osuđen kao nemački špijun.
Delovi božanskog ogovaranja
Kroz svemirsku slušalicu
slušam zvezde šta kazuju.
Nekog novog su doveli
pa mu Olimp pokazuju.
"Eno tamo Arhimeda,
sa polugom vazda šeta,
kaže da je materija
isto što i energija,
a zakoni tvoji kruti
da su pusta ludorija."
"Al' na Zemlji ti zakoni
jošte važe i te kako,
a kad čujem sveže vesti,
uopšte mi nije lako.
Top svemirski, kažu, prave
one usijane glave."
"E moj, Njutne, ružno su se
s tvojom slavom našalili,
a nauku tvoju divnu,
naglavce su postavili.
I još neki Ajnštajn, luda,
s tobom hoće da se sprda.
Kaže da je materija
isto što i energija,
a zakoni tvoji kruti
da su pusta ludorija."
"Ja, Kelvine, ne uspevam
te finese da razumem,
makar sam se prevario,
bar sam sve od sebe dao.
Nego, popili smo kafu
i vreme je da se pođe,
a ti reci, tvoj drug Tesla,
hoće l' skoro da nam dođe?"
"Ma taj Tesla uvek kasni,
nema smisla da se čeka,
na tog zaludnog čoveka."
Tad svemirska veza puče
i iz moje slušalice,
više nisam čuo ništa
osim buke sa ulice.
Tema posta: Re: Znameniti SRBI u istoriji čovečanstva
Poslato: 10 Avg 2011, 10:38
Kraljica/Kralj
Pridružio se: 02 Maj 2011, 10:06 Postovi: 26536
Jovan Dučić - Knjizevnik
Jovan Dučić (Trebinje, 17. februar 1871. — Geri, Indijana, SAD, 7. april 1943.) bio je srpski pesnik, pisac i diplomata. O godini rođenja Dučića postoje sporovi i nejasnoće. Pero Slijepčević navodi da je Dučić rođen, najverovatnije, 1872. u Trebinju. Veći broj istraživača tvrdi da je rođen 1874. Svetozar Ćorović u svojim sećanjima navodi (prema M.Miloševiću, Rani Dučić) da je Dučićeva godina rođenja 1872. Datum rođenja bi mogao da bude 15.jun ili 15.jul.
Dučićev otac Andrija bio je trgovac. Poginuo je u Hercegovačkom ustanku 1875. godine, a sahranjen u Dubrovniku. Majka Jovanka pored Jovana i Milene imala je dvoje dece iz prvog braka sa Šćepanom Glogovcem (Ristu i Soku). Osnovnu školu učio je u mestu rođenja. Kada se porodica preselila u Mostar, upisuje trgovačku školu. Učiteljsku školu pohađa u Sarajevu 1890 -1891. godine i Somboru gde maturira 1893. Učiteljevao je kratko vreme po raznim mestima, između ostalog u Bijeljini, odakle su ga austro-ugarske vlasti proterale zbog patriotskih pesama „Otadžbina“ („Ne trza te užas b’jede, nit’ te trza užas rana/Mirno spavaš, mila majko, teškim sankom uspavana“) i „Oj Bosno“. Zbog njih Dučić biva stavljen pod istragu, a zatim, u maju 1894. godine ,vlasti ga protjeruju iz grada. Odmah nakon progonstva, pesnik nije mogao naći učteljsku službu gotovo nigde, pa se upošljava u manastirskoj školi u Žitomisliću. Kao učitelj radi u Mostaru od 1895. do 1899. Član je društva Gusle. U društvu sa Šantićem stvorio književni krug i pokrenuo časopis Zora. Poslednje godine boravka u Mostaru, zajeno sa prijateljem piscem Svetozarom Ćorovićem, uhapšen je i otpušten sa posla. Iste godine odlazi na studije u Ženevu, na Filozofsko-sociološki fakultet. Proveo je skoro deset godina na strani, najviše u Ženevi i Parizu . Za to vreme održava veze sa prijateljima piscima iz Mostara, upoznaje Skerlića u Parizu, sarađuje sa mnogim listovima i časopisima (Letopis, Zora, Srpski književni glasnik). Na ženevskom univerzitetu je svršio prava i potom se vratio u Srbiju. Godine 1907. u Ministarstvu inostranih dela Srbije dobija službu pisara. Od 1910. je u diplomatskoj službi. Te godine postavljen je za atašea u poslanstvu u Carigradu, a iste godine prelazi na isti položaj u Sofiji. Od 1912. do 1927. službuje kao sekretar, ataše, a potom kao otpravnik poslova u poslanstvima u Rimu, Atini, Madridu i Kairu (1926-1927), kao i delegat u Ženevi u Društvu naroda. Potom je privremeno penzionisan. Dve godine kasnije vraćen je na mesto otpravnika poslova poslanstva u Kairu. Biran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije, a za redovnog člana izabran 1931. Sledeće godine postavljen je za poslanika u Budimpešti. Od 1933. do 1941. prvo poslanik u Rimu, potom u Bukureštu, (gde je 1937. godine postavljen za prvog jugoslovenskog diplomatu u rangu ambasadora u Bukureštu), a do raspada Jugoslavije poslanik u Madridu.
Uoči nemačke invazije i kasnije okupacije Jugoslavije 1941. godine Jovan Dučić odlazi u SAD u grad Geri, Indijana, gde je živeo njegov rođak Mihajlo. Od tada do svoje smrti dve godine kasnije, vodi organizaciju u Ilinoisu (čiji je osnivač Mihajlo Pupin 1914. godine), koja predstavlja srpsku dijasporu u Americi. Za to vreme piše pesme, političke brošure i novinske članke pogođen razvojem situacije u Jugolsaviji i stradanjem srpskog naroda, te osuđuje genocid nad Srbima koji vrši hrvatska ustaška vlada.
Umro je 7. aprila 1943. u Geri. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su iste godine u portu srpskog manastira Svetog Save u Libertvilu, SAD. Njegova želja je bila da ga sahrane u njegovom rodnom Trebinju. Ova poslednja želja Jovana Dučića ispunjena je 22. oktobra 2000.
Prvu zbirku pesama objavio je u Mostaru 1901. u izdanju mostarske Zore, zatim drugu u Beogradu 1908. u izdanju Srspke književne zadruge, kao i dve knjige u sopstvenom izdanju, stihovi i pesme u prozi – Plave legende i Pesme. Pisao je dosta i u prozi: nekoliko literarnih eseja i studija o piscima, Blago cara Radovana i pesnička pisma iz Švajcarske, Grčke, Španije itd.
Kao i Šantić, Dučić je u početku svoga pesničkog stvaranja bio pod uticajem Vojislava Ilića; ali kad je otišao na stranu, on se toga uticaja sasvim oslobodio i izgradio svoju individualnu liriku prema uzorima francuskih parnasovaca, dekadenata i naročito simbolista. U doba opšteg kulta prema modi sa Zapada, njegova je poezija odista značila novinu i osveženje, i u motivima i u izražaju.
Mesto snova, patnji, čežnji i draži na svom tlu, u idealima svoje rase, on čudnom i sjajnom gipkošću uzima tuđi, zapadni i latinski ideal lepote i života, zapadni estetizam, otmen i virtuozan ali hladan, lišen dubokih zanosa i uzvišene etike. On otkriva sasvim nove motive u našoj poeziji, dotle neslućene, retka osećanja, bizarna, prefinjena. Čak i lična raspoloženja, svoju erotiku na primer, on neće reći jednostavno niti će dozvoliti da izgleda obična. On ima dvostruki strah: od vulgarnosti misli i osećanja i vulgarnosti izraza. Snaga i lepota njegove poezije je u izražaju. On je pesnika shvatio kao „kabinetskog radnika i učenog zanatliju na teškom poslu rime i ritma“.
Naći najsavršeniji izražaj, to je vrhovno načelo njegove poezije. U obradi, on je odista nadmašio sve što je do njega stvarano u našoj lirici, toliko je on jak u izrazu, — otmen, diskretan, duhovit i ljubak. Njegova poezija blešti slikovitošću i melodičnim ritmom. Ona je toliko neodoljiva svojim oblikom i toliko je suvereno vladala, da su se najmlađi pesnici počeli buniti protiv nje, osećajući i sami njen čar i njen pritisak ujedno.
U jesen 1893. godine, na balu u tek sagrađenom hotelu „Drina“ u Bijeljini, mladi i ambiciozni učitelj Dučić susreće tek svršenu učenicu Trgovačke škole Magdalenu Nikolić. S njom se tajno verio 5. novembra 1893. godine, a njihova prepiska će se nastaviti i nakon Dučićevog odlaska iz Bijeljine i prelaska u Mostar na učiteljovanje od 1895. do 1899. godine. Jedan deo te korespodencije je sačuvan, kao i pismo koje je Dučićev prijatelj i pesnik Aleksa Šantić uputio Magdaleni 6. aprila 1901. godine moleći je da pomogne u prikupljanju pretplate za svoje „Pesme“. Ljiljana Lukić, profesor u penziji, čuva u ličnom vlasništvu prepisku između Dučića i Magdalene.
Profesorica Lukić navodi da je Dučić kratko stanovao u kući Magdalene Nikolić koja je stanovala sa sestrom. Posle raskida sa Dučićem Magdalena se zarekla da nikada više neće izaći iz kuće. „Kao kakva romaneska heroina živela je od uspomena i jedine srećne trenutke nalazila je u čitanju pisama i pesama čoveka koga je volela“, zaključuje profesorica Lukić. Dučićeva tajna verenica u amanet je ostavila da joj nakon smrti na spomenik uklešu sledeće reči, koje i dan danas stoje uklesane na bijeljinskom groblju: „Maga Nikolić-Živanović, 1874-1957, sama pesnik i pesnika Jove Dučića prvo nadahnuće“.
Dvadeset godina pre Magdalenine smrti, Dučiću je, dok je bio opunomoćeni ministar Kraljevine Jugoslavije, stigla molba koja svedoči o dubokom tragu koji je Dučić ostavio u Bijeljini. Pevačko društvo „Srbadija“ tražila od ministra pomoć za izgradnju doma za potrebe društva. „Na prvom mestu, u ovome idealnom poslu, društvo je slobodno da Vam saopšti da bi želelo i da bi bilo srećno, ako vidi da vaš dom ’Srbadije’ bude sazidan i nazvan Zadužbina pesnika Jovana Dučića-Srbadija“, stoji između ostalog u pismu poslatom 1937. upućenog ministru Dučiću. Na margini pisma stoji stoji Dučićev rukopis: „Poslao 6. decembra 1937. godine prilog od 1000 din. Molio da neizostavno nazovu svoj dom imenom velikog pesnika Filipa Višnjića, njihovog najbližeg zemljaka“.
Bibliografija:
* Pjesme, knjiga prva, izdanje uredništva Zore u Mostaru, 1901.
* Pesme, Srpska književna zadruga, Kolo XVII, knj. 113. Beograd, 1908.
* Pesme u prozi, Plave legende, pisano u Ženevi 1905. Beograd, 1908.
* Pesme (štampa «Davidović»), Beograd, 1908.
* Pesme, izdanje S.B.Cvijanovića, Beograd, 1911.
* Sabrana dela, Knj. I-V. Biblioteka savremenih jugoslovenskih pisaca, Beograd, Izdavačko preduzeće «Narodna prosveta» (1929-1930).
o Knj. I Pesme sunca (1929)
o Knj. II Pesme ljubavi i smrti (1929)
o Knj. III Carski soneti (1930)
o Knj. IV Plave legende (1930)
o Knj. V Gradovi i himere (1930)
* Knj. VI Blago cara Radovana: knjiga o sudbini, Beograd, izdanje piščevo, 1932.
* Gradovi i himere, (Putnička pisma), Srpska književna zadruga, Kolo XLII, Knj. 294. Beograd, 1940.
* Federalizam ili centralizam: Istina o “spornom pitanju“ u bivšoj Jugoslaviji, Centralni odbor Srpske narodne odbrane u Americi, Čikago, 1942.
* Jugoslovenska ideologija: istina o “jugoslavizmu“, Centralni odbor Srpske narodne odbrane u Americi, Čikago, 1942.
* Lirika, izdanje piščevo, Pitsburg, 1943.
* Sabrana dela, Knj. X Jedan Srbin diplomat na dvoru Petra Velikog i Katarine I – Grof Sava Vladislavić – Raguzinski, Pitsburg, 1943.
* Sabrana dela, Knj. VII-IX (Odabrane strane). Rukopise odabrali J. Đonović i P. Bubreško. Izdanje Srpske narodne odbrane u Americi, Čikago, 1951.
* Sabrana dela, (uredili Meša Selimović i Živorad Stojković), Svjetlost, Sarajevo, 1969.
* Sabrana dela, (uredili Meša Selimović i Živorad Stojković. Pregledao i dopunio Živorad Stojković), BIGZ, Svjetlost, Prosveta, Beograd-Sarajevo, 1989.
Literatura:
* „Istorija jugoslovenske književnosti“, Đorđe Anđelić, 1938. godine.
Neki od stihova J. Ducica
Deo iz pesme "Jednoj zeni"
"Ti ne postojis,nit' si postojala
rodjena u mojoj tisini i tami.
Na suncu moga srca ti si samo sjala,
jer sve sto ljubimo,stvorili smo sami."
"Ti utehu čekaš. Ne, utehe nema:
Što utehom zovu, zovi zaboravom;
Jad istinski dubok nikad ne zadrema.
Rastrzana tako među snom i javom,
Gledajući kako nepomično bdije
Taj Anđeo Stradanja nad tužnom ti glavom.
Ti želiš i čekaš. I ne znaš da nije
Ni sad ispijena ta čemerna čaša,
I svirepi otrov jedne ironije;
I da će nas večno strasna prošlost naša
U nemirne noći da trgne i seti,
Kao zveket lanca starog robijaša.
Surovi će dani doći i uzeti
Svaki po svoj deo od srca što bunca,
Što želi, što moli; a ti ćeš se peti;
Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
Pružajući ruke i vapijuć: Sunca
I tako ti dani bez sreće i mete,
Odnoseć svoj deo stradanja i suza,
Kao gavrani će kraj nas da prolete,
I ne pokidavši ni jednu od uža
Što nas vežu i sad za prošlost, što stoji,
Za nama i gleda na nas ko Meduza.
Hajdmo, o Muzo Amo milu ruku,
Mladosti moje to uzglavlje meko
Dugo nam ima do u tihu luku,
Ostrvo mira i sad je daleko.
Katarke stoje gordo na toj vodi
Što znači život... Mi hitamo žurno;
Nejasno nebo nad nama se svodi,
Pod nama more nemirno i burno.
I zaman hita naše slabo oko
Kule tog mora da pozna i spazi;
Istina mora da leži duboko -
Mi nad njom gremo po neznanoj stazi.
Pitanja naša šum nejasni sreta,
I žudnom duhu odgovara nije;
Gde je početak? Gde li čudna meta?
U neprovidnim maglama se krije.
Brod mnogi ovud minu s mnogo muke,
Istine blago tražeć u dubini;
I ne spaziše svetiljke iz luke -
A gle po vodi razvalina njini...
Ne s teškom kotvom ne srljaj duboko,
Ranjeno srce drukčije nam zbori
Niti u pustoš pustaj žudno oko,
Da te nespokoj za saznanjem mori.
Spokojan pogled po površju baci,
Sladosnog mira tu ćeš samo steći. -
O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
I val se pjeni slatko žuboreći.
I snivaj samo Biće manje suza
I više svjetlih i spokojnih noci...
Svikni na odmor pod teretom uža
Istina jedna i sama će doći
Zovi se ljubav I nas samo pjevaj,
I našu mladost bezbrižno i tio:
U jednom srcu cio svemir ima,
U jednoj suzi ima život cio
Ne pitaj nikad: zvuke naših dana
Hoce li vjetri da raznesu šumom,
Ko bjeli behar sa procvalih grana,
Il cvjeće nekad nad našijem humom;
Il će da žive... Niti pitaj, mlada,
Da li se rodi odjek tvome glasu,
I da l ga naše gluho doba sada
Vjencima svojim il kamenjem zasu, -
Budi ko ptica sa sjevernih mora,
Stanovnik magle i ostrva leda,
Što pjeva žudno izmeđ lednih gora,
Ne pitajući da l je kogod gleda,
I da l je sluša; i sred mrtvog dola
Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
I najzad umre - bez imalo bola
Što joj pjesmu nikad niko čuo nije."
Krajem XIX veka u Srbiji se vodila bitka između starog doba, koje je nestajalo i novog, koje je tek nadolazilo. Stari sistemi su se urušavali, a novi tek formirali. Borba se vodila na svim frontovima, pri čemu su tradicionalisti ostajali u defanzivi, odbijajući da se prilagode novim vremenima koja su nezaustavljivo dolazila, a novi ljudi, sa novim pogledima i idejama, bez ustručavanja težili su osvajanju novih vrhova i rušenju starih i nepodesnih metoda. Politička i društvena uzavrelost trajala je više decenija, a čini se da ni danas nije okončana.
Na polju književnosti, realizam je počeo da zamenjuje romantizam. Trojica najpopularnijih ruskih pisaca u ovom periodu, Černiševski, Turgenjev i Gogolj, jasno su oslikavala i sveukupne podele tadašnjeg društva. Černiševskog je sledio i poštovao krug oko Svetozara Markovića, Turgenjev je predstavljao omiljeno štivo intelektualnih krugova, a Gogolj je bio jedan od idola celokupne srpske omladine. Najpopularniji pisac tog vremena, a ujedno i najneposrediniji Gogoljev sledbenik u Srbiji bio je Milovan Glišić.
„Kako bi onda komediograf, sa pretenzijama da bude hroničar svoga doba, mogao ili smeo izbeći da se ne potčini toj opštoj pojavi, a kako tek, kao što je slučaj kod Sumnjivog lica, gde pisac, pod neposrednim uticajem Gogoljevim, hoće da ismeje našu tadašnju birokratiju?"
(Branislav Nušić)
Osamdesetih godina XIX veka, gotovo svi radovi mladog pisca, Branislava Nušića, našeg najvećeg komediografa, bili su pod Gogoljevim uticajem: „Narodni poslanik", „Protekcija", a naročito „Sumnjivo lice", koje je nastalo pod direktnim uticajem „Revizora".
Branislav Nušić se rodio 8. oktobra 1864. godine u Beogradu kao Alkibijad Nuša, u cincarskoj trgovačkoj porodici, od oca Đorđa i majke Ljubice. Porodica se ubrzo preselila u Smederevo, gde je Nušić završio osnovnu školu i prve dve godine gimnazije, ali je maturirao u Beogradu. 1882. godine, kada je napunio osamnaestu, zakonski je promenio ime u Branislav Nušić. 1884. godine je diplomirao prava u Beogradu.
Nušićevo stvaralaštvo neki dele na tri razdoblja: period vladavine Milana i Aleksandra Obrenovića, zatim period između 1903. i 1918. godine i period od kraja Prvog svetskog rata do njegove smrti. Drugi ga, međutim, smatraju piscem dve epohe realizma: klasičnog (osamdesete godine XIX veka, sa istaknutim delima - „Narodni poslanik"i „Sumnjivo lice") i socijalno angažovanog (tridesetih godina XX veka, sa delima - „Pokojnik", „Ožalošćena porodica").
Sa devetnaest godina napisao je svoju prvu komediju - „Narodni poslanik", koja je naišla na pohvale i podršku najuglednijih književnika, ali je ipak trinaest godina ležala u fioci i nije postavljana na repertoar, jer se nije dopala Aleksandru Obrenoviću, koji je ocenio da predstavljala „ruganje borcima za parlamentarizam." U njoj je verno opisao izbornu borbu u kojoj se ne biraju sredstva: koriste se kaži, intrige, klevete, uhođenja, kupovina glasova... Glavni junak je pro-vladin kandidat, gazda Jevrem, koji ne mari za interese naroda, već se kandiduje radi lične koristi. Jedna od najupečatljivijih scena jeste ona u kojoj Sreta uči Jevrema kako da se ponaša u Narodnoj skupštini:
„SRETA (jednim glasom): Tako je! (drugim glasom) Nije tako! (prvim) Jeste! (drugim) Nije! (prvim) Vi, dok ste bili na vladi, upropastili ste ovu zemlju! (drugim) Ćutite vi, izdajnici. (prvim) Ko je izdajnik? (drugim) Ti! (prvim) A ti si lopov i hulja! (svojim glasom) Pljus! Pljus! (šamara po vazduhu dok i samog Jevrema ne ošamari. (zatim zvoni silno) Mir, mir, gospodo! Molim, čuvajte dostojanstvo ovoga doma! Umoljava se gospodin poslanik koji je opalio šamar ovome drugome gospodinu poslaniku da trgne šamar natrag. Skupština prima k znanju ovaj šamar i prelazi preko istoga na dnevni red!
JEVREM (za sve vreme sa čuđenjem ga posmatra): Šta ti je?
SRETA: Pa hoću brate, da ti potpuno predstavim Skupštinu. Posle svakog značajnijeg govora mora da se larma. Jedni viču: "Tako je!" drugi: "Nije!" Pa onda jedni viknu: "Ti si izdajnik!" A drugi: "Ti si lopov!" Pa onda jedan poslanik opali drugome šamar, i onda se pređe na dnevni red."
Nušić već u svojoj prvoj drami pokazuje određene postavke kojih će se držati i u ostalim delima: iako je reč o komediji, neki likovi nisu komični (to je obično mladi, zaljubljeni par prema kojima pisac pokazuje blagonaklonost i postavlja ih kao neki vrstu ideala); delo se zasniva na komediji zabune, a likovi potiču iz patrijahalnog ambijenta u maloj, malograđanskoj sredini.
„Ako ste kadgod pažljivije posmatrali sve što biva oko vas, ako ste se pogdekad upustili i udubili u odnose koji regulišu život jednoga društva i pokrete koje izaziva taj regulator - vi ste morali zapaziti da se, kroz život svakoga društva, jasno beleži jedna jaka i ravna linija. Tu liniju ispisali su obziri, tradicije, malodušnost, duhovna nemoć i sve one druge negativne osobine čovekove pod kojima se pojedinci guše, a društvo nemoćno predaje učmalosti." (Branislav Nušić)
Nušić je smatrao da se samo izuzetni pojedinci uzdižu iznad ili spuštaju ispod te linije. Iznad se dižu oni koji ne čekaju da se društveni termometar zagreje, već se greju sami, iznutra, pomoću svojih duševnih moći. Među ove ljude Nušić smešta istaknute državnike, finansijere, vojskovođe, umetnike, naučnike... koji u svojim delima pronalaze velike pokrete duše, velika uzbuđenja i velike emocije. Ali, isto tako, ove duboke emocije pronalaze i oni koji se spuste ispod zamišljene društvene linije: „Razbojnik preživljuje najveću meru uzbuđenja kad zariva krvav nož u grudi svoje žrtve; provalnik dršće i strepi pred sudijom; bludnica pati pod žigom prezrenja, a odmetnik pod vešalima preživljuje celu gradaciju od bola i griže pa do samoodricanja i apatije."
Ovim obrazlaganjem Nušić pokazuje svoje malo poznato lice, a to je pronicljivo shvatanje ljudske psihologije i društvenih odnosa. On, dalje, navodi da su osobe iznad i ispod linije najčešći junaci pisane reči, jer pisci lako pronalaze inspiraciju u ovako bogatom materijalu koji obiluje emocijama, mislima, uzbuđenjima.
Nušić se opredelio za drugi izvor. On pronalazi nadahnuće upravo u maloj sredini i među onim ljudima koji robuju zastarelim tradicijama i čije je biće sazdano iz malodušnosti, jer nemaju ni snage ni hrabrosti da se odvoje od ravni života. To je ona sredina u kojoj je događaj kada se sazna da je „Mila čika-Stevina napustila muža. Ju, ju, ju, - gruva se cela familija u grudi - šta će svet kazati!. I eto, to je emocija koja uzbuđuje celu jednu porodicu, no toj uzbuđenosti ne leži toliko razlog u tome što je Mila napustila muža, koliko u onome - šta će svet kazati."
„NINKOVIĆ: Ima li gospođa ljubavnika?
ŽIVKA (iznenađena i uvređena): Kako? Ja, pa za kakvu vi mene držite?
NINKOVIĆ: Ja sam vam unapred rekao da je pitanje vrlo delikatno, ali, ako želite da budete otmena dama, in fam di mond, vi morate imati ljubavnika.
ŽIVKA: Ali ja sam poštena žena, gospodine!
NINKOVIĆ: Ekselan! Pa to je baš ono što je interesantno, jer kad nepoštena žena ima ljubavnika, to nije više interesantno.
ŽIVKA: No, samo mi još to treba.
NINKOVIĆ: Ja vas uveravam, gospođo, da samo tako možete biti otmena dama, dama od položaja, in fam di mond, ako igrate bridž, ako pušite, i ako imate ljubavnika..." („Gospođa ministarka")
Život sredine ogleda se u postupcima, navikama, načinu mišljenja, specifičnosti govora. Nušić je odabirao one karaktere koji najbolje oslikavaju sredinu iz koje dolaze. Pored toga, koristeći se karakterističnostima glumaca, on se dodatno pomagao u oblikovanju likova, čineći ih tako ukorenjenijim i realističnijim. Tako je lik Jovanče Micića („Put oko sveta") formirao prema tada popularnom komičaru Iliji Stanojeviću, lik Živke („Gospođa ministarka") je kreirao prema čuvenoj glumici Žanki Stokić, a lik Tome („Svet") je stvoren prema Savi Todoroviću, koji se isticao kao graditelj sugestivnih patrijahalnih ličnosti. Nušić je nalazio u ovim glumcima ono što je kod njih najistaknutije i davao im u svojim komedijama upravo onakve karaktere u kojima će njihove osobine i talenat naći svoj najpotpuniji izraz, a sami likovi dobiti na uvrljivosti.
1885. godine Nušić se nalazio na redovnom služenju vojnog roka i tako kao član redovne jedinice učestvovao u Srpsko-bugarskom ratu.
Revoltiran što u pogrebnoj povorci Mihaila Katanića, heroja iz Srpsko-bugatskog rata, nije bio ni jedan državni zvaničnik, napisao je satiričnu pesmu „Dva raba" za tadašnje opoziciono glasilo „Dnevni list" i bio osuđen na dve godine robije. U zatvoru piše komediju „Protekcija", podstaknut sopstvenim slučajem, kada je zahvaljujući svojoj dovitljivosti slagao upravnika da je ministrov rođak i tako sebi obezbedio povlašćen tretman.
Po izlasku iz zatvora dobio je konzularnu službu, koju će obavljati oko desetak godina i tokom koje će boraviti u Bitolju (gde se i oženio), Serezu, Solunu, Skoplju, i Prištini.
1888. godine je završio komediju „Sumnjivo lice". Tekst je odneo tadašnjem upravniku „Kraljevskog srpskog narodnog pozorišta" u Beogradu, Miloradu Šapčaninu.
„Čitaocima ne može biti poznato osećanje mladog pisca kad pođe da čuje sudbinu svoga komada... Jedno neodređeno i nejasno uzbuđenje nosilo me je uz mnogobrojne stepenike u Narodnom pozorištu, u kancelariju upravnikovu, koja je tada bila gore, pod krovom, iza današnje treće galerije. Ja sam, preskačući po tri stepenika, zamišljao svoj komad već podeljen, video sam već probe, mnogobrojne probe, glavnu probu, video sam publiku u ložama i parteru i očekivao sam sa strepnjom da se da prvi znak i da se digne zavesa. Sve sam ja to preživeo penjući se uz sto i dvadeset i sedam stepenika, koliko ih je upravo bilo odozdo pa do upravnikovih vrata. Ovaj tačan broj stepenika su utvrdili zajedničkom saradnjom mladi i beznadežni pisci."
(Branislav Nušić)
Iako se upravniku delo veoma svidelo, on ga je očinski posavetovao da ga spali! Dva ili tri puta u komadu se spominje reč - dinastija, i to ne mnogo pažljivo i lojalno. Nušić se vratio kući i stavio rukopis u fijoku, čekajući neka povoljnija vremena.
Kada je 1893. godine na mestu upravnika Narodnog pozorišta Šapčanina smenio Nikola Petrović, Nušić je ponovo ponudio „Sumnjivo lice". S obzirom da je Petrović bio istaknuti član Napredne stranke, koja se zalagala za slobodu javnog izražavanja, čime je udahnula svež dah celokupnom društvu, koje se iznenada pokenulo i živnulo, Nušić je očekivao da će njegova komedija naići na povoljniji prijem nego kod prethodnog upravnika. Petrović je bio oduševljen delom, pričao je Nušiću kako se po ceo dan smejao sećajući se pojedinih delova i posavetovao je pisca da svoje delo - spali! „Znate, ne volim da se nađe u mojoj fioci; mator sam da idem u apsu."
1900. Branislav Nušić smenjuje Petrovića na mestu upravnika Srpskog narodnog pozorišta. Želeo je da omogući piscima da na scenu postave smelija dela, verujući da će to dati maha izvornoj drami i da će slabiji pisac izvući konsekvence iz svoga neuspeha, a bolji i jači se ohrabriti i podstaći. Ako ikad, sad je bilo vreme za „Sumnjivo lice". Ali, Nušić kao upravnik, sledi stope svojih prethodnika i ne stavlja delo Nušića kao pisca, na scenu.
Od vatrenog opozicionara postao je čovek režima, više se nije bavio društvenom kritikom već se okrenuo niskoj, vulgarnoj i lakoj zabavi.
Od 1905. godine pisao je tekstove za „Politiku", pod pseudonimom Ben Akiba.
1913. godine organzivao je pozorište u Skoplju, da bi 1915. godine, zajedno sa srpskom vojskom prešao Albaniju. Pre polaska, napravio je selekciju i pobacao jedan deo nedovršenih rukopisa i beležaka, a sve što je dovršeno ili bar detaljnije skicirano, poneo sa sobom. Do Prištine, dokle se bežalo železnicom, sa sobom je nosio rukipise teške gotovo petnaest kilograma. Ali, pošto se od Prištine do Prizrena moralo ići pešice, bio je prinuđen da napravi novu selekciju. Među odbačenim rukpisima našlo se i „Sumnjivo lice". Sa sobom je poneo rukopise koje je smatrao najdragocenijim, dok su oni odabečni ostali u Prištini, u kući arnauta kod kojeg je stanovao. Ipak, stigavši u Prizren, on shvata da su mu rukopisi prveliki teret i zato ih skirva na tavanu, kod neke srpkinje.
Kada se završio Prvi svetski rat, Nušić je odmah otišao u Prizren po svoja dela, gde saznaje da su Bugari, premećući srpske kuće u potrazi za oružjem, otkrili rukopise, skrivene pod patosom na tavanu, i spalili ih. Pošto mu je za vreme izbeglištva umro otac u Prištini, poslao je svoju suprugu u ovaj grad da potraži njegov grob. Prolazeći kroz prištinske ulice, ona se sretne sa onim arnautom u čijoj su kući kratko boravili tokom povlačenja srpske vojske, koji joj je rekao da je sakupio rukopise koje je Nušić pobacao i sačuvao ih. Tako je preživelo i „Sumnjivo lice", delo koje je napisano 1888, ali je na scenu postavljeno tek 29. maja 1923. godine.
U poslednjoj deceniji svog života, Branislav Nušić ponovo postaje opozicionar, a kao pripadnik Narodnog fronta javno govori protiv fašizma. 10. februara 1933. godine postao je redovni član Srpske kraljevske akademije, a pristupnu akademsku besedu posvećuje Sterijinom radu.
On je žarko želeo da bude dramski pisac, ali njegove drame nisu dugo opstajale na sceni. Drame kao „Knez Ivo od Semberije" i „Hadži-Loja" odigrale su svoju nacionalnu ulogu u svom vremenu, dok je „Danak u krvi" bila popularna samo na kratko i to kod najzaostalijeg dela stanovništva.
Nušić će ostati upamćen kao vrhunski komediograf koji je u svojim delima oslikao sve mane društva u kojem je živeo. On u nekim bitnim segmentima ne sledi tradiciju starijih pisaca, njegova Srbija nije seljačka već građanska i birokratska. Iako je porodica centar zbivanja, ona nije toliko okrenuta prošlosti, ona se bavi sadašnjošću i praktičnim pitanjima. Dve centalne teme, sile koje pokreću njegove likove su vlast i novac. „Narodni poslanik", „Sumnjivo lice", „Pokojnik", „Ožalošćena porodica", „Gospođa ministarka"... i danas se nalaze na redovnom repertoaru pozorišta.
Iako se trudio da postane ozbiljni dramski pisac, baveći se tragičnim i velikim temama, njegov genije se krio na drugoj strani. Verovatno otuda što je komedije pisao brzo i lako, nije ih dovoljno cenio. I na njegovom primeru još jednom vidimo kako se životni i lični smisao ne moraju poklapati.
19. januara 1938. godine, umro je u Beogradu u 74. godini života.
U Šekspirovoj 1, (tada Ulica Rozalije Morton) nalazi se kuća komediografa Branislava Nušića
Poslednji put menjao Crna Mamba dana 24 Avg 2011, 11:12, izmenjena samo jedanput
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu Ne možete slati prikačene fajlove u ovom forumu