Pridružio se: 25 Dec 2010, 15:00 Postovi: 39460 Lokacija: Beograd
KONAK MANASTIRA PROHOR PČINJSKI
U Konaku vlada duhovna ispunjenost blizinom Svetog Prohora, poštuje se manastirski red i mir. Stoletna hrastova šuma kojom je manastir okružen pleni smirujućom tišinom koju narušava samo grgoljenje reke Pčinje i veseli cvrkut ptica. A kada zima bisernim pahuljama prekrije jablaničke vrleti i led okuje svaki dah života na Kozjaku, Konak postaje toplo utočište iz kojeg se širi miris sveže pečenog hleba i starinskih domaćih jela koja krčkaju ispod sača u ognjištu manastirske vodenice i sećaju na detinjstvo, roditeljski dom i davna vremena kojajiš samo ovde žive.
Konak Manastira Prohor Pčinjsk
U svojoj bogatoj istoriji Konak je nekoliko puta obnavljan,a ovog leta detaljno je renoviran i preuređen u luksuzan turističko-kongresni objekat visoke kategorijesa restoranom evropskih specijaliteta i etno restoranom staro-srpske kuhinje u autentičnom ambijentu manastirske vodenice iz 19. veka. Renoviran i funkcionalno opremljen Konak poseduje sve što je potrebno za udoban boravak i prijatan odmor. Gostima su na raspolaganju lap top računari koje mogu da iznajme na recepciji zajedno sa internet-konekcijom. Autentičnost objekta sačuvana je u potpunosti.
Autentična srpska hrana
Sobe i apartmani: Konak u ovom momentu raspolaže sa 29 soba (2/1, 25/2, 2/3) i 8 apartmana sa ukupnim kapacitetom od 80 ležajeva, izuzetno komfornim i prostranim, sa svim potrebnim sadržajima. U toku je detaljno renoviranje južnog krila Konaka, tako da će kapaciteti uskoro biti uvećani za 10 soba, odnosno 25 ležajeva.
Sobe su luksuzno opremljene Objekat poseduje moderno opremljenu konferencijsku salu kapaciteta 100 sedećih mesta, namenjenu organizovanju predavanja, panela, prezentacija, promocija, radnih sastanaka i pres konferencija, kao i 4 nezavisne klub sale.
Kako doći do manastira? Oni koji dolaze koridorom 10 treba da se isključe sa autoputa na odvajanju za Davidovac, desetak kilometara posle odvajanja za Vranje. Od Davidovca do Manastira, koji je u neposrednoj blizini makedonske granice, stiže se za dvadesetak minuta kroz živopisne planinske predele satkane od cvetnih livada i stoletnih šuma. Oni koji dolaze iz pravca Soplja treba da se uključe na odvajanju za Staro Nagoričane i putem koji krivuda kroz prekrasne seoske pejzaže krenu prema spomen centru Pelince. Od spomen centra Pelince do srpske granice, odnosno do manastira, ima još oko nekoliko kilometara. U okruženju od oko 100 kilometara od Manastira i Konako postoje čak tri aerodroma: Niš, Priština i Skoplje, pa je Konak lako dostupan i stranim turistima. Znamenitosti koje se nalaze u neposrednoj blizini: Isposnica Svetog Prohora, Vražiji kamen, arheološko nalazište Kale, Crkva Bogorodičnog uspenja u Mrtvici...
Unutrašnost konaka
super odmor
_________________
Ničega se ljudi toliko ne plaše kao nečije hrabrosti da bude onakav kakav je.
Pridružio se: 25 Dec 2010, 15:00 Postovi: 39460 Lokacija: Beograd
КОНАК КНЕЗА МИХАИЛА
Конак кнеза Михаила - спољашност
На захтев кнеза Михаила Обреновића око 1860. године у оквиру дворског комплекса кнеза Милоша подигнута је нова зграда. У оријенталном комплексу, Конак кнеза Михаила је представљао једну од првих европских грађевина, рађених по аустријском узору. Конак има високо приземље, спрат и таван и правоугаоне је основе. Утицај европске архитектуре назначен је симетријом и сведеном класицистичком орнаментиком. Одлуком Скупштине СР Србије зграда је 1979. године утврђена за споменик културе од великог значаја.
Конак кнеза Михаила-унутрашњост, приземље
Конак кнеза Михаила-спрат
narodni muzej
_________________
Ničega se ljudi toliko ne plaše kao nečije hrabrosti da bude onakav kakav je.
Pridružio se: 25 Dec 2010, 15:00 Postovi: 39460 Lokacija: Beograd
Narod želi da vidi Obrenovićev "zabranjeni grad"
Monarhistički klub pokrenuo je akciju da se vila dinastije Obrenović u vinogorju na obroncima Smedereva, otvori za posete i vrati Smederevu na upravljanje i korišćenje.
Vila poslednji put otvorena kada je Tadić u njoj primio Boruta Pahora i Jadranku Kosor
"U dvorskom kompleksu u Beogradu, mada je u vlasništvu države, a prestolonaslednik Aleksandar i princeza Katarina žive tamo, ipak je dozvoljena poseta organizovanim grupama. Ne vidim prepreku da se vila dinastije Obrenović ne otvori za posete i poveri Smederevu na upravljanje", rekla je turistički vodič u dvorskom kompleksu Beograd Jelena Jocić.
Knez Milan je, zapisano je, letnjikovac u Smederevu opremio da po raskoši ne zaostane za dvorom u Beogradu, ali ni za bečkim rezidencijama.
"Znamo da je vila Obrenovića u vlasništvu Vlade Srbije i da je rezidencijalni objekt zatvorenog tipa, ali smatramo da je neodrživo da to bude Zabranjeni grad u Smederevu koji nije dostupan ni gostima ni Smederevcima", rekao je predsednik Monarhističkog kluba ili, kako sebe nazivaju, "društvo modernih konzervativaca" Goran Prokić.
Posle ubistva kraljevskog para, Aleksandra i Drage, letnjikovac sa vinogradom i srebrni pribor za stotinu osoba sa kraljičinim inicijalima i grbom dinastije kraljica Natalija, supruga Milana Obrenovića, darovala je ličnom prijatelju, pukovniku Antoniju Oreškoviću, načelniku štaba drinske vojske u srpsko-turskom ratu 1876/78.
U predvorju vile još stoje dva nekadašnja čuda tehnike: ogromne, mehaničke, muzičke kutije iz Beča. Jednu je bečki dvor poklonio patrijarhu Josifu Rajačiću, a on, kasnije, srpskom dvoru. Jedna bi, da je ispravna, mogla da svira 24 sata.
U predvorju je i pribor za ručni rad kraljice Natalije. Sto za kartanje i sto za igranje šaha, čijim se figurama zametnuo trag. Na zidovima su reprodukcije portreta predstavnika dinastije. Među vrednijim stvarima tu je još i tri veka star tepih sa pola miliona čvorova od kamilje dlake.
Poslednji put u vili Obrenovića u Smederevu sastali su se Jadranka Kosor, Borut Pahor i Boris Tadić 1. aprila 2011.
Vesti
_________________
Ničega se ljudi toliko ne plaše kao nečije hrabrosti da bude onakav kakav je.
Pridružio se: 22 Maj 2013, 08:13 Postovi: 2522 Lokacija: Belgija
Kamena palata ili Baumgartenova palata u Beogradu
Kamena palata ili Baumgartenova palata se nalazi u Srbiji, u Beogradu u ulici Kneza Miloša 33. U njoj je bilo sedište Generalštaba vojske Kraljevine Jugoslavije. Posle Drugog svetskog rata za vreme postojanja SFRJ u njoj je bilo sedište Generalštaba Jugoslovenske narodne armije. Palata je danas isto tako poznata u narodu pod imenom Stari generalštab.
Kamena palata je građena od 1924. do 1928. godine prema projektu čuvenog ruskog arhitekte Viljema Fjodoroviča Baumgartena, novcem dobijenim na ime ratne odštete od Austrougarske posle Prvog svetskog rata.
Kada je izgrađena, bila je jedna od najmodernijih zgrada u Evropi u odnosu na slična zdanja namenjenih za sedište vojne komande. Kamena palata je 1937. godine proglašena za najlepšu zgradu u Beogradu. Ova palata danas predstavlja značajan kulturno-istorijiski spomenik. Palata se prostire na 9.543 kvadratnih metara korisne površine. U palati se nalazi jedna od najreprezantivnijih sala u Srbiji, čuvena Velika ratna sala, koja se nalazi na međuspratu palate, u sobi pod brojem 49. U toj sali donosile su se važne državne odluke, organizovani svečani vojni balovi i zasedale Vlade. Enterijer Velike ratne sale predstavlja autentično remek-delo, ima velelepne palastre, stubove, iznad kojih je smeštena galerija sa lučnim otvorima, gde je nakada, po potrebi, stajao hor.
Kamena palata tj. Zgrada Generalštaba jugoslovenske kraljevske vojske je bila jedna od retkih zgrada koju Nemci u aprilskom bombardovanju Beograda 1941. godine nisu pogodili, iako je jedna od bombi u prvom talasu bombardovanja prestonice pala samo nekoliko metara od nje, na nekadašnju zgradu Ministrastva rata.
U velikom hodniku palate, iznad samog ulaza u Veliku ratnu salu smeštena je skulptura „Samson ubija lava“ ruskog vajara Zagardnjiha. Motiv lava, inače, veoma je prisutan u ovom vojnom zdanju. U Velikoj ratnoj sali nalazi se stolica ručne izrade, sa „lavljim šapama“ na držačima, na kojoj je sedeo vojvoda Živojin Mišić. U palati, po stropovima, mogu se videti gipsani grbovi vojske SCG, iz doba kraljevine i grbovi iz doba SFRJ.
U Kamenu palatu ulaze samo srpski vojnici i ljudi sa posebnim dozvolama, a zatvorena je za širu javnost.
Godine 2008. počela je obnova fasade na palati i trajaće dve godine. Sama obnova fasade koštaće oko 2,2 miliona evra, što predstavlja jedno od najskupljih renoviranja fasade u Beogradu. Obnovom fasade biće uklonjeni tragovi bombardovanja za vreme Nato agresije na SRJ.
Završena prva faza rekonstrukcije i konzervacije u dvorcu Dunđerskih, u Čelarevu. Završni radovi uslediće prema budućoj nameni zdanja
BAČKA PALANKA - U Čelarevu je pod nadzorom Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture završena prva faza rekonstrukcije i konzervacije dvorca Dunđerski, jednog od najlepših u Srbiji, od nekoliko koji su preživeli sve istorijske bure i nedaće. Posle gotovo deceniju propadanja, iz zapuštenosti, progledalo je staro zadanje u punom sjaju.
Sa raspoloživim, nevelikim sredstvima, koje su obezbedili Pokrajinski sekretarijat za kulturu i opština Bačka Palanka, sanirani su ulazno stepenište, krov, fasada, oluci, stolarija, parketi, skoro sav enterijer, pa je na taj način ovo značajno delo arhitekture i kulturne baštine najzad spaseno od propadanja.
- Ovaj dvorac ima jednu od najlepših priča koja će ga činiti živim i interesantnim za posetioce, đake, studente i istraživače - priča sa zadovoljstvom Slavica Vujović, iz Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, pod čijim je nadzorom urađena takozvana prva faza radova na dvorcu u Čelarevu. - Kada Muzej Vojvodine i Sekretarijat za kulturu APV, koji u ime države upravljaju ovim dvorcem, utvrde njegovu buduću namenu, mi ćemo biti spremni da krenemo u drugu fazu rekonstrukcije koju će diktirati buduća izložbena postavka - rekla je arhitekta Slavica Vujović.
PRELOMNA 1882. GODINA KOMPLEKS dvorca Dunđerski u Čelarevu sa pratećim objektima i parkom, formiran je počev od kraja 18. veka. Jedan od vlasnika koji je definitivno odredio arhitekturu ovog zdanja u tada vladajućem klasicističkom stilu bio je Nikola Bezeredi, sa suprugom Šarlotom, u četvrtoj deceniji 19. veka. Veoma važan period za kompleks i Čelarevo (nekadašnji Čeb) nastaje kada je imanje kupio zemljoposednik Lazar Dunđerski 1882. godine, a tada dvorac postaje stecište važnih ličnosti iz sveta umetnosti i politike.
Pre nego što je načet zubom vremena, u čelarevskom dvorcu je bila stalna postavka starog nameštaja koja je prenesena u dvorac u Kulpinu, takođe, ostavštinu Dunđerskih, jedne od najčuvenijih i najbogatijih vojvođanskih porodica svih vremena.
- Mi smo uradili novi projekat za dvorac u Čelarevu i predali smo ga Sekretarijatu za kulturu. Smatramo da bi on trebalo da priča "svoju priču", koja je vrlo bogata i začinjena detaljima - predočava Jovan Paunovoić, zamenik direktora Muzeja Vojvodine.
On podseća na vlasnike dvorca pre Dunđerskih, ali i na boravak u dvorcu i posete istaknutih istorijskih ličnosti čuvenoj porodici.
U drugoj fazi, precizira Paunović, definisala bi se rasveta, vodovodne instalacije, video-nadzor, kao i ostali detalji koji čekaju da bi se prilagodili nameni drevne i vredne građevine. On naglašava da dvorac ubuduće mora da ima i fizičko obezbeđenje, da se više nikad ne bi dogodilo da bude tako brutalno očerupan kao pre nekoliko godina.
Pridružio se: 25 Dec 2010, 15:00 Postovi: 39460 Lokacija: Beograd
REKONSTRUKCIJA SE PRIVODI KRAJU
STARI SJAJ: Golubinci na jesen dobijaju muzej
Renoviranje dvorca Šlos traje nekoliko godina,a objekat je značajan za našu istoriju jer je u njemu boravio Karađorđe s porodicom
Miroslav Tasić: Plan je da za početak opremimo samo jedan sprat i preselimo deo postavke Etnografskog muzeja u Beogradu Lepotica u centru sela koja krije tajne! Misteriozni dvorac Šlos u centru Golubinaca, varošici na pola puta između Beograda i Novog Sada, udahnuće novi život mestu u kojem godinama složno žive Srbi, Mađari i Romi. Građevina je podignuta za potrebe visokih oficira graničarskih jedinica austrougarske vojske u 18. veku, a uskoro će biti potpuno obnovljena i preuređena u muzej.
Značajan za kulturu
Kurir je obišao radove u društvu Miroslava Tasića, direktora Etnografskog muzeja u Beogradu, koji će darovati deo svoje postavke za novu ustanovu kulture, čiju rekonstrukciju vodi arhitekta Ljiljana Božić.
- Svi radovi će biti završeni na jesen. Plan je da za početak opremimo samo jedan sprat i preselimo deo postavke. U dogovoru sa opštinskom vlašću, zaposlićemo dvoje ili troje ljudi iz mesta. Naša ustanova će dati dvoje kustosa, koji će nekoliko puta nedeljno dolaziti na posao u Golubince - kaže Tasić.
Renoviranje zamka traje nekoliko godina, a sredstva su izdvojili Ministarstvo kulture, Zavod za zaštitu spomenika kulture i Opština Stara Pazova.
- Dvorac Šlos treba da postane model za zaštitu sličnih mesta u Srbiji kako bi se zaustavilo dalje propadanje sela i duhovne kulture u njima. Plan je da se u njemu održavaju izložbe, koncerti i nastupi rok grupa - objašnjava Tasić.
Spas od Turaka
Šlos je istorijski važan jer je u njemu boravio Karađorđe sa porodicom. Posle sloma Prvog srpskog ustanka 1813, on je spas potražio u Zemunu, zatim u manastiru Fenek, a onda i u Šlosu, gde mu se pridružilo nekoliko ustaničkih vođa. Iz dvorca je 10. novembra 1813. odveden u Petrovaradinsku tvrđavu.
Betovenova ljubavnica
Iz Beča je u Golubince dolazio Ludvig van Betoven, i to da bi se u Šlosu sastajao sa Žanet d‘Hontar, svojom prvom ljubavi, koja se preselila u Srem nakon što se udala za kapetana Fon Greta. U jednoj njihovoj prepisci koja se čuva u muzeju u Bonu, Žanet je detaljno nacrtala put do Golubinaca i izgled dvorca, pa se pretpostavlja da je Betoven bar jednom dolazio.
kurir
_________________
Ničega se ljudi toliko ne plaše kao nečije hrabrosti da bude onakav kakav je.
Napunila je 225 godina . U njoj je mnogo puta sa jatacima,u provm deceniji prošlog veka, prespavao čuveni homoljski hajduk Ivan Babejić rodom iz sela Laznica kod Žagubice.
KUČEVO - Jedna od poslednjih vodenica na zlatonosnom Peku nalazi se na periferiji Kučeva i zovu je ,,Lazic i ortaci’’. Napunila je 225 godina a sagrađena je u Tursko doba. Nadživela je i Turke i hajduke. U njoj je mnogo puta sa jatacima,u provoj deceniji prošlog veka, prespavao čuveni homoljski hajduk Ivan Babejić rodom iz sela Laznica kod Žagubice.
O istoriji najpoznatije vodenice u dolini Peka seriju tekstova i sećanja objavio je hroničar Vojislav Marjanović koji u svojoj knjizi navodi da je vodenica -Lazić i ortaci- nekada imala preko pedeset ortaka sa više od pet stotina pomeljara koji su u njoj mleli svake godine kukuruz.
Radili su u njoj i mnogi vodeničari ,među kojima je bilo i desetak žena. Vodenica o kojoj brine porodica Lazić i još deset ortaka i dalje radi i melje ispod svojih tri kamena kukuruz i pšenicu a služi i kao turistički etno spomenik .
O njoj pored vlasnika i pomeljara brine i vodeničar Jovica Radosavljević koji je tu i na usluzi je svima koji dođu i žele da kući odnesu kukuruzno ili pšenično brašno-samleveno iz vodenice potočare.
Kažu da nema zdravije hrane i ukusnog projinog ili pšeničnog brašna od samlevenog baš u ovoj vodenici.
kurir
_________________
Ničega se ljudi toliko ne plaše kao nečije hrabrosti da bude onakav kakav je.
Pridružio se: 25 Dec 2010, 15:00 Postovi: 39460 Lokacija: Beograd
Vukov Tršić - Konak za merak
Do planinskog konaka „Milica“, stiže se makadamom, kroz šumu, dugom oko pet kilometara. Može i brže, ali pešice, strminom između Vukove spomen kuće i izvora Žeravije
Planinski konak „Milica“ / Foto B.Backović
TRŠIĆ - Proleće u februaru! Gosti u baštama u prostranoj avliji domačina Budimira Matića. Uživaju u suncu, u planini, iznad rodne kuće Vuka Stefanovića Karadžića.A, do planinskog konaka „Milica“, stiže se makadamom, kroz šumu, dugom oko pet kilometara. Može i brže, ali pešice, strminom između Vukove spomen kuće i izvora Žeravije, rečice na čijem je pesku slavni Vuk ispisao prva slova naše azbuke.
- Meni je baš merak da dođem u ovu lepotu i krasotu, a još kad vreme ovako lepo posluži, kad može da se prošeta kroz gotovo netaknutu prirodu - priča Ugljevičanin Predrag Vujević.
- Ne zna se ko se više raduje ovoj lepoti, nedaleko od odgnjišta naše pismenosti, da li mi odrasli ili deca. Nije ni čudo što je ovde dosta nas iz Republike Srpske. Sa brda vidimo našu Majevicu.
Domaćin Budimir, koji je konak podigao na pradedovskom imanju, na nekašnjem vinogradu, koje je graničilo sa imanjem Karadžića, ne staje. Ide od gosta do gosta, raspituje se šta može da ugodi, proverava da li je ono što je na trpezi, zaista, onako kakva je bila želja gostiju.
Kuhinja je pod „dirigentskom palicom“ njegove vremešne, ali agilne majke Milice, koja vodi računa da hrana bude baš kao iz vremena kada je ona učila od svoje majke, a potom i svekrve kako da bude takva da oni koji je jedu skoro i „prste poližu“.
Sve je domaće. Od proje, sira, kajmaka, čvaraka do poslastica. Piće je, naravno, iz podruma domaćina, a meso sveže.
Sve veće interesovanje nameće potrebu da širimo kapacitete, jer je ovo mesto, na neki način, postalo, kao neka vrsta vazdušne banje, pa ljudi, bukvalno, hrle, a, kao dobri domaćini, moramo svakoga da dočekamo - kaže domaćin Budimir, koji je imao i hrabrosti i smelosti da na ledini, daleko od središta sela pokrene destinaciju, koja je postala nezaobilazna na turističkoj mapi Podrinja.
novosti
_________________
Ničega se ljudi toliko ne plaše kao nečije hrabrosti da bude onakav kakav je.
Dvorac Dunđerski: Jedan od retkih koji je - sačuvan
Dvorac porodice Dunđerski u selu Hajdučica jedan od retkih u vojvodini koji su očuvani. Zdanje iz 1901. novim izgledom vratilo stari šarm. Stoletni park na četiri hektara
Dvorac u selu Hajdučica dobio i kompletno renoviranu svečanu salu
Gde god se osvrnete po Vojvodini, naiđete na nešto Dunđersko. Dvorci, letnjikovci, mlinovi, fabrike, crkve... Sve je to ova prebogata porodica, pogotovo u vreme najpoznatijeg od njih - Lazara Dunđerskog, uz pšenicu „sejala“ po ravnici, i ne sluteći da će jednoga dana veliki deo njihove zaostavštine propasti.
Dunđerski su najviše gradili u rodnoj Bačkoj, ali je i u Sremu i Banatu ostao njihov pečat. Tek da se zna da su stvarno bili toliko bogati kao što narod pripoveda. Jedan od tih pečata je i pomalo zaboravljeni dvorac u južnobanatskom selu Hajdučica, koji je Lazar podigao 1901. godine, a posle njegove smrti ga nasledila ćerka Olga. Dvorac „Damaskin“, kako ga zovu, po lepoti arhitekture se ne izdvaja od ostalih rezidencija Dunđerskih, ali je sam po sebi poseban zato što je jedan od retkih koji su - sačuvani!
Iako se nalazi pod zaštitom države kao spomenik kulture od velikog značaja, ovo zdanje je izbeglo tužnu sudbinu većine vojvođanskih dvoraca (ima ih pedesetak) samo zahvaljujući dobroj volji kompanije, koja ga je kupila 2000. i četiri godine kasnije kompletno restaurirala. U prostorijama u kojima je nekada u raskoši živela Olga Dunđerski (udata Jovanović), danas su smeštene kancelarije poljoprivrednog preduzeća „AD Hajdučica“, ali je deo istorije sačuvan i dostupan je turistima.
- Samo jedan deo prostorija je adaptiran u poslovni prostor, dok smo velikim balskim salama vratili stari sjaj. Ipak, ono čime se najviše ponosimo jeste stoletni park oko dvorca - kaže Mirko Radulović, direktor „AD Hajdučice“, dodajući da firma godišnje za održavanje celog kompleksa izdvaja oko 40.000 evra.
Pomenutim parkom Hajdučičani se posebno hvale, jer se na četiri hektara ispred i iza dvorca nalaze 34 vrste drveća, među kojima su i egzotične i retke poput divlje pomorandže i ginka. Ima i nekoliko stabala starih oko 180 godina, jer su, piše u starim aktima, na Olgin zahtev prilikom podizanja parka tu sađena već odrasla stabla.
- Ne kažu za džabe da je to jedan od najočuvanijih vrednih predstavnika vrtne umetnosti s početka 20. veka - zaključuje Emilija Radaković, koja se godinama stara o ovom „prirodnom muzeju“. - Kao i svi parkovi onog doba, i ovaj naš ima veliki bazen, a specifično je što tu još postoje i dve ledare, u kojima se nekada čuvala hrana, vino i led. To su bili tadašnji frižideri.
Postojanje ovih ledara svedoči i o burnom životu koji se vodio u dvorcu i raskošnim balovima, koje je Olga često organizovala.
- Najstariji meštani, koji više nisu među živima, pričali su mi da je na Olgine balove dolazila gospoda iz cele okoline u raskošnim kočijama, koje su se penjale sve do ulaznih vrata, a zatim bile parkirane u paradnoj štali. A šta se unutra dešavalo retko je dopiralo do njihovih ušiju - prepričava nam Vladimir Huđec, hroničar sela Hajdučica.
Olga i njen suprug, senator Stevan Jovanović, upamćeni su kao dobri veleposednici. Kažu da je na njihovom imanju između dva svetska rata bila najbolja ergela konja u državi.
OLGA KTITOR SEOSKE CRKVE
KADA se preselila u Hajdučicu i udala za uglednog lokalca Stevana Jovanovića, Olga je rešila da podigne pravoslavnu crkvu, koja u to vreme nije postojala u tom malom selu. Crkva Svetog Arhangela Mihajla i Gavrila završena je 1939. godine, a sada se nalazi u sklopu manastira, čiji je konak sagrađen 1988. godine. Nažalost, i ovoj Olginoj zadužbini je pretilo propadanje, baš kao i dvorcu, ali je kompanija „Fiš korp“ pre deset godina izdvojila novac i za njenu rekonstrukciju.
Pridružio se: 26 Apr 2012, 09:04 Postovi: 50742 Lokacija: Balkan
Dvorac Šlos čuva tajne Betovena i Karađorđa
Obnova zdanja Šlos u Golubincima, dragulja graničarske arhitekture, trebalo bi konaČno da se završi. Uloženo 400.000 evra, ostalo da se sredi enterijer
Zidine dvorca Šlos u Golubincima, na samo desetak kilometara od Stare Pazove, čuvaju mnoge tajne, među kojima je i veza čuvenog kompozitora Ludviga van Betovena sa kapetanicom Žanet.
Davne 1813. godine, posle sloma Prvog srpskog ustanka u njemu je boravio i Karađorđe Petrović.
Uskoro, ova "misteriozna" građevina, potpuno obnovljena, biće dostupna turistima, jer će postati eko-etno muzej. Centralno mesto u unutrašnjosti dvorca zauzeće sećanje na ljubavne jade kompozitora, a plato ispred ovog zdanja krasiće bista vođe Prvog srpskog ustanka - Karađorđa.
U Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Sremskoj Mitrovici potvrđuju da bi tokom ove godine Šlos trebalo da dobije novi enterijer i da se u njemu otvori dugo najavljivani muzej sa radionicama.
- Ministarstvo kulture je za završne radove na ovom vrednom spomeniku kulture izdvojilo četiri miliona dinara i Šlos bi konačno trebalo da bude završen. Njegova obnova traje već dugo, a on je jedinstven primer granične arhitekture iz 18. veka - kaže Ljubiša Šulaja, direktor Zavoda u Sremskoj Mitrovici.
Granična kasarna - dvorac Šlos, prema pisanim dokumentima, sagrađen je 1767. godine. Dugo je bio devastiran i zaboravljen, a onda su meštani na čelu sa Jovankom Sečanski pokrenuli akciju da dvorac obnove, te da formiraju eko i etno-muzej, i da mu udahnu novi život, kako bi ga otrgnuli od zaborava. Još 2002. godine formirali su Fondaciju "Šlos", a obnova ovog starog zdanja o kom kruže mnoge legende počela je pre deset godina. ATRAKCIJE U Golubincima pored jedinstvenog dvorca, nalazi se i pravoslavna crkva posvećena Vavedenju, a u turističke atrakcije spadaju i dva ambara sa kotobanjama, sagrađena 1913. i 1921. godine, sa uličnim zabatima u stilu seoskog baroka.
- Do danas je u obnovu ovog zdanja uloženo oko 400.000 evra. Ostalo je još da se uradi enterijer i da od nekadašnje zaboravljene ruševine napravimo muzej. Sve smo to uspeli uz podršku opštine Stara Pazova, kao i Pokrajine, ali i Ministarstva kulture Srbije - ističe Ljiljana Stajić, član Upravnog odbora Fondacije "Šlos".
A, o ovom dvorcu kruže razne priče, od one da je prvi vlasnik - spahija jedne noći zatekao svoju mladu suprugu u zagrljaju sluge, slugu pogubio, a suprugu golu svezao za severni stub zamka, gde je posle sedam dana umrla od žeđi i gladi. Posle ovog nedela i sam vlasnik je odlučio da okonča svoj život, te da se posle toga u jesenje dane pred dvorcem godinama pojavljivao čovek koji se molio na ruševinama dvorca, a seljani u Golubincima su u tim noćima palili sveće u prozorima svojih kuća.
Ljubavna priča o kapetanici Žanet Hontor, koja je iz Šlosa slala pisma svom ljubavniku Ludvigu van Betovenu, muzičaru na dvoru u Nemačkoj, i dan-danas se prepričava. Žanet se, naime, po želji roditelja udala za kapetana Karla fon Greta, koji je službovao u Šlosu. Zaljubljena u muzičara, slala je iz Šlosa pisma puna ljubavi i želje da se ponovo vidi sa mladim Betovenom.
Usamljena Žanet, u zimskoj tišini sremske ravnice, prema raspoloživim dokumentima, prva se setila svoje strasne ljubavi muzičara Betovena i iz Šlosa mu uputila novogodišnju čestitku.
Ubrzo zatim stiglo je pismo iz Bona, u kom je Betoven, između ostalog, napisao:
"Puno srce daje slabiji zvuk, prazno odjekuje iz svih tonova, oseća se ipak njegova žudnja i ah, razume se njegova čežnja. Sa velikim prijateljstvom preporučujem se, Ludvig van Betoven, dvorski muzičar u Bonu."
U Betovenovom muzeju u Bonu čuva se jedno pismo u kom kapetanica objašnjava crtežom, svom ljubavniku kako može doći do dvorca Šlos u Sremu, pa odatle ide i pretpostavka da je i veliki umetnik boravio u Šlosu i imao ljubavnu avanturu sa lepom kapetanicom.
- Zanimljiv je i podatak da je Karađorđe Petrović, posle sloma Prvog srpskog ustanka 1813. godine, bežeći od Turaka, boravio u Zemunu, tj. u manastiru Fenek, a onda u Šlosu, odakle je 11. novembra 1813. godine odveden u petrovaradinsku tvrđavu - smatra naša sagovornica.
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu Ne možete slati prikačene fajlove u ovom forumu