Svaka pesma ima priču

Luna.* · **Poslato:** 14 Dec 2012, 17:54

Zauvek zagrljeni

U davna, lako zaboravljena vremena, ukraj reke Resave življaše nekakav vilenjak sa magicnom sviralom

U DAVNA, lako zaboravljena vremena, ukraj reke Resave življaše nekakav vilenjak sa magičnom sviralom. Njome je izvijao divot melodije čudesnih posledica. Ko god bi tu muziku čuo, padao bi u beskonačan san. Mogao se probuditi samo ako bi ko zasvirao u naopako okrenut onaj isti muzički instrument. Buđenje je, međutim, za sobom ostavljalo nesnosnu čežnju za bogougodnom i nedokučivom pesmom.
Vilenjak je sviralu koristio kao oružje ubojito. Uspavljivao je alase koji su ribarili u blizini njegovog stana, pa su, mrtvim snom ophrvani, padali s čunjeva u reku i davili se.
Za zlog vilenjaka ribari su znali, i samo u nuždi, za dugih i gladnih godina, u te vode plovili. Prazan stomak i krčanje creva naterali su naočitog mladog alasa da večeri jedne tamo pođe, a luda sreća učinila da mu mreža bude puna, da vilenjak spi i da mu se u ulovu nađe čarobna ribica koja će ponuditi da mu želju ispuni u razmenu za slobodu. Momak onda ne zaiska ni srebro ni zlato, ni junačko oružje, već da se nekako dokopa prelepe kćeri oholog bogataša. Ribica ga je, međutim, posavetovala i naučila kako da ukrade vilenjakovu sviralu.
Zaljubljeni ribar je poslušao, i pažljivo, onako kako mu je kazano, uspeo da se dohvati magijskog instrumenta. Prvo je, dakle, uspavao vilenjaka, a onda i straže oko dvora svoje dragane. Množinu dana tako uživaše u ljubavi sa njom. Po potrebi je njen dom uspavljivao i budio.
Kada se vilenjakovo zaspalo telo sasušilo, i „tice ga stale kljucati“, otac devojčin je shvatio šta se dešava, pa je u očinskoj, ljubavi prevelikoj, hoteći da miljenicu zaštiti i razdvoji od prostog ribara, uradio šta je znao i umeo. Naredio je slugama da iskopaju novo rečno korito kojim će Resavu skrenuti s puta za Dunav i uliti u Moravu. Želeo je da tako spreči mladića da čamcem njegovom imanju prilazi.
Uviđajući nemogućnost opstanka ljubavi bez roditeljskog blagoslova, silno zaljubljena devojka je iskušala veru svoga suđenika. Kad se uverila da je ona isto toliko tvrda i žarka, uzela mu je onu sviralu. Kratko je zasvirala misleći na sebe i dragana, i bacila je u duboki vir.
Sutradan ih je u snu, zagrljene, otac njen pronašao i uzalud budio.
Resava već beše promenila tok.

VEDRE OČI VESELICE
VESELA Veselica je vila koja lepotom nadvisuje sve devojke. I stasom i glasom prosto sija prijatnošću, radošću i zadovoljstvom. Sva je nekako nežna i prozračna. Čini se da je svima bliska i na dohvatu ruke. Sreća se oko nje kruni i rasipa. Na sve strane uživanje, pesma, šala i smeh.
Posebno su joj divne i čarobne oči. Vedre su i žive, vazda nasmejane i pune čežnje. Bistre i brze, žustre i nemirne. Mame i obećavaju. Svakome koga pogledaju ranu u srcu naprave. Dok je živ mora ih sanjati i za njima tugovati.
Nije bolje prošao ni junak koga je zamilovala, iste rane su i na njegovom srcu ostale. Kad je shvatio koliko ga voli, ipak ju je upitao: „Šta bi dala, bjela vilo, /Da si mene prije znala?“
Vila se šeretski nasmejala i odgovorila mudro, kako Veselici priliči: „Ja bih dala vezen jastuk /Na jastuku ime tvoje. /Ime tvoje, ime moje /Da se dvoje razgovara.“

OJ VESELA, VESELICE1

Oj vesela, Veselice,
vesele ti oči imaš.
Koga god si pogledala
svakome si ranu dala.

I mene si pogledala,
i mene si ranu dala.
Što bi dala, bjela vilo
da si mene prije znala?

Ja bih dala vezen jastuk
na jastuku ime tvoje.
Ime tvoje, ime moje,
Da se dvoje razgovore.

1 Po pevanju Ksenije Cicvarić

Ksenija Cicvarić — Oj vesela, Veselice

Riznica

[youv]http://www.youtube.com/watch?v=ay2TZG4z6E8[/youv]

G o o g l e

Luna.* · **Poslato:** 02 Jan 2013, 21:01

NAJBOLJE BREGOVIĆEVE PESME NAPISALI TRAGIČNI PESNICI

"Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snijegovi i šaš..."

"...O pesniku Dragu Kuđiću danas se zna vrlo malo. Nije pričao o sebi. Bio je povučen i stalno zamišljen i zanet, svedoče njegovi prijatelji. Sećaju se da je pominjao samo četiri imena: Marija, Esma, Sanja i Semberija. Samo za Sanju znaju da mu je bila kćerka, za Semberiju da mu je bila inspiracija, prva i poslednja i zavičaj, ne samo po rođenju, nego i otadžbina u jeziku.

Kada nisu bili u Džeki, Kuđićevi boemi okupljali su se u kafani Istra, koju su im kasnije srušili i koju su oplakali u svojoj poeziji. Tu je Drago Kuđić ispevao i uvek u ovoj kafani govorio svoju omiljenu pesmu Sve će to mila moja. To je ona pesma iz čijeg je naslova Bijelo dugme ispevalo, možda, svoju najlepšu baladu: Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snijegovi i šaš. Verovatno se zato do kraja života prepirao i tužio nemoćno sa Bijelim dugmetom oko autorskih prava i svojih stihova i reči u njihovim pesmama, poput ovih koji nam zvuče veoma poznato:

"Sve će to o mila moja
Prekriti snegovi beli
I tebe i mene,
I život nam celi."

Kantautori Bijelog dugmeta jednostavno su "uglazbili" stih Draga Kuđića, iz dve njegove zasebne pesme: Sve će to mila moja i Majevički nokturno, štrbnuli još pokoju reč iz obe pesme, malo to izmešali, izmiksirali i stavili na svoje talambase, sledstveno svojoj etici i pesnikovom statusu i za života prećutkivanog pesnika, i — prećutali mu i pesme i autorstvo. Uzeli su naslov iz pesme Sve će to mila moja, koji je istovetno ponovljen u prvovom stihu druge Kuđićeve pesme Majevički nokturno, pa, vele, kad može pesnik, možemo i mi, ponovili taj stih i naslov u svojoj baladi, a onda štrpkali i stihove, i reči, ritam, i zvuk, i melodiju Draga Kuđića. Siroti pesnik, "potegao pravdu Boga, a bogati bogatstvo" od ideološkog suda. I Pesnik je "prošao kao bos po trnju".

...Ipak je to samo bosanski Orfej — Drago Kuđić — koga su prećutali i oni koje je voleo kao i oni koji su ga potkradali."1

* * *

"Drago Kuđić (1931—2003) ...jedinstvena i neobična pjesnička figura, koja se ikada pojavila na kulturnom prostoru Semberije. Od početka, pa do kraja svog burnog života bio je i ostao — Drago Kuđić, semberski slavuj u drinskim adama, originalna ljudska figura — razbarušene bujne kose, sa plavim očima koje su titrale i poigravale kao u ritmu muzike. Nemiran i boemski nonšalantan, ostao je takav do kraja života, koji se s njim okrutno šalio i bezdušno ga šamarao. "Protrčao" je skoro cijelu bivšu Jugoslaviju i dio Evrope tražeći smisao svom životu.

Međutim, od svih želja i planova jedina konstanta bilo mu je — pisanje i samo pisanje poezije i proze. Ali, šta vrijedi kad je ovaj semberski Jesenjin svoje pjesničke treptaje neprestano utapao u kafanskom dimu i alkoholu. Šta bilo — da bilo, ali piti je morao, na svoj ili tuđi račun, a poslije toga je dobijao snagu i pisao neumorno i dugo. Za njega bi se moglo reći da nije bio čovjek, nego — lira...

Napušten od porodice, usamljen i bolestan, bez sredstava za život, završio je na neobičan način: komšije su ga našle mrtvog u stanu, u poodmaklom stadijumu raspadanja. Pretpostavlja se da je umro krajem januara 2003. godine. Tačan datum smrti se ne zna. Sahranjen je na Pravoslavnom groblju u Brčkom, o trošku opštine. Još niko nije ovom velikom pjesniku i boemu podigao spomenik — da bi bilo obilježeno mjesto njegove vječne kuće..."2

* * *

SVE ĆE TO MILA MOJA

I ljubav
I rat
Sve ćemo mi to mila moja
Preboleti
I opet se voleti
I sve ćemo
O mila moja
Zaboraviti
I ostariti
Mila moja
Ja i ti.

MAJEVIČKI NOKTURNO

Sve će to mila moja
Prekriti snegovi beli
I tebe i mene
I život nam celi

I sve će biti kao nekad
I pesma i ja i ti
I kao da nije ni bilo
Sve ćemo zaboraviti

Samo će mila moja
Nebeski čista lica
Gledati nas sa visina
Naša snežnobela Majevica

I sve će o mila moja
Biti opet tako lepo
Daćemo se životu oboje
Kao deca slepo slepo

Stihovi Draga Kuđića

riznica

[youv]http://www.youtube.com/watch?v=twwtAFFsfXY[/youv]

Luna.* · **Poslato:** 02 Jan 2013, 21:04

PJESMA ĐURĐEVDAN NASTALA JE U VOZU ZA JASENOVAC

Tog Đurđevdana je cijeli svemir plakao nad sudbinom srpske nejači. Krvoločne horde i naoružana bagra ispratila je u kazamat običan nedužni narod.

Piše Vukašin Beatović

Drugi svjetski rat je bio noćna mora za cijelu našu zemlju. Ni na jednom pedlju nije bilo lako a Sarajevo je i tada ponijelo izuzetno teško ratno breme. Taj grad je i u ovom slučaju iskrvario zbog svakog zla i svake misaone nastranosti svih krvnika bez obzira na koju su se stranu Bogu okretali.

Od samog početka sukoba, ustaše su hapsile srpski narod. Zbog surovih progona Srbi su počeli bježati iz Sarajeva. Utočište su nalazili na susjednim planinama ili pak u Srbiji. Naravno, određen broj ljudi je ostao u svom gradu, vjerujući da u dušmanima ipak postoji mrva čovječnosti i empatije. Nisu ni pretpostavili šta im đavoli spremaju.

ĐURĐEVDAN JE!

Osvanuo je šesti maj 1942. godine. Bilo je to hladno sarajevsko jutro. Policija NDH naredila je da se Srbima pripremi "đurđevdanski uranak". U četiri sata ujutru u grad su se slivale kolone zarobljenika iz Jajce-kasarne ― sa brda iznad Bembaše.

Pridružili su im se sapatnici iz logora Beledije, Ćemaluše te Centralnog i Gradskog zatvora kao i kasarne Vojvode Stepe. Kolone su se susrele na Obali Kulina bana gdje su dočekali voz smrti.

Naime, tramvajska pruga u Sarajevu imala je širinu uskotračne željeznice pa je voz iz Broda po naredbi rukovodstva NDH ušao u grad. Pred očima srpskih mučenika na Obali Kulina bana pojavila se duga kompozicija teretnih vagona koja se prostirala baš koliko i kolona zatvorenika ― od Vijećnice pa sve do Elektrocentrale.

U koloni je bilo oko tri hiljade mahom mladih ljudi. Među njima je bilo i domaćina koji su utamničeni zajedno sa svojim sinovima a bilo je i muslimana koji su se zauzimali za Srbe ili su se izjašnjavali kao Srbi.

Razulareni ustaša pred kolonom je uzvikivao: "Đe ste Srbi? Besplatno vas vodimo na teferič u Jasneovac!".

Na vagonima je pisalo "sedam konja ili četrdeset vojnika" a ustaše su u jedan vagon uvodile i do dvije stotine ljudi. Voz smrti je tog istog 6. maja 1942. godine, na Đurđevdan iz Sarajeva krenuo u Jasenovac. Na putu prema kazamatu, zatočenici u vagonima bez hrane i vode počeli su padati u krize zbog straha i neizvjesnosti. U opštem haosu jedan od njih za koga se tvrdi da je bio član sarajevske "Sloge" u sopstvenom grču i nemoći, iz ponosa i prkosa, svojim izvježbanim i smjelim baritonom iz srca i duše zapjevao je:

"Proljeće na moje rame slijeće, đurđevak zeleni, svima osim meni ― Đurđevdan je!"

Po dostupnim svjedočenjima, ustaše su zbog pjesme Đurđevdan zatvorile šibere na vagonima, a zatvorenici su ostali bez zraka na malom prostoru zbijeni jedni do drugih.

Od tri hiljade koliko ih je krenulo iz Sarajeva, u Jasenovac je stiglo dvije hiljade duša, a njih dvije stotine je preživjelo torturu. Zahvaljujući preživjelima mi danas znamo za ovaj događaj.

BIJELO DUGME ― ĐURĐEVDAN JE

Pod utiskom ove priče, sarajevski muzičar Goran Bregović je obradio pjesmu koju su pjevali zarobljenici ― "Đurđevdan je". Ta pjesma je u međuvremenu postala planetarni hit koji se izvodi na više svjetskih jezika. Ali, na našu veliku žalost, mnogi Srbi danas ne znaju za voz smrti i za pravo značenje ove pjesme. Svi smo svjedoci da je ona zastupljena na svakoj srpskoj proslavi, uz alkohol i dignute ruke.

Bilo bi sjajno kada bismo za promjenu počeli poštovati našu prošlost. To je jedini način da nas budućnost ne proguta i da ne dočekamo neki novi krvavi Đurđevdan.

Neka je vječna slava svim žrtvama jasenovačkog kazamata!

Frontal

ĐURĐEVDAN JE

Proljeće na moje rame slijeće,
Đurđevak zeleni,
Đurđevak zeleni
Svima osim meni.

Drumovi odoše, a ja osta'.
Nema zvijezde Danice,
Nema zvijezde Danice
Moje saputnice.

Ej, kome sada moja draga
Na đurđevak miriše,
Na đurđevak miriše,
Meni nikad više.

Eeee

Evo zore, evo zore
Bogu da se pomolim.
Evo zore, evo zore...
Ej, Đurđevdan je,
A ja nisam s onom koju volim.

Ej, kome sada moja draga
Na đurđevak miriše,
Na đurđevak miriše,
Meni nikad više.

Njeno ime neka se spominje
Svakog drugog dana,
Svakog drugog dana
Osim Đurđevdana.

Eeee

Evo zore, evo zore
Bogu da se pomolim.
Evo zore, evo zore...
Ej, Đurđevdan je,
A ja nisam s onom koju volim.

Jelena Tomašević — Đurđevdan

[youv]http://www.youtube.com/watch?v=DIsP9W0dO54[/youv]

Forum Srbija

Svaka pesma ima priču

Ko je OnLine